Kao zajednica Božjega naroda stavljeni smo pred dva puta: pred put koji vodi u život, vječni život (blaženi) i pred put koji vodi u smrt, i u konačnici u vječnu propast (prokletstvo). O nama ovisi što ćemo izabrati.

Jeli moguće da nema srednjeg puta, da treba izabrati između blagoslova i prokletstva, između života i smrti, između biti sretni i nesretni? Ne odbijamo Gospodinov blagoslov, ali bismo se također željeli osigurati zaštitom moćnika. Budući da moramo izabrati između siromaštva i bogatstva, zadovoljit ćemo se posjedovanjem nečega. S Bogom, što se nas tiče, stojimo dobro. Ali ne možemo se Njemu obratiti za plaćanje računa. Čini se da smo i mi, prema formuli jednog talijanskog političara, stručnjaka u kompromisima („tutto si arrangia- sve se dade srediti“), također sređivači između one dvije krajnosti Evanđelja. Radikalni izbori ne sviđaju nam se. Želimo izabrati a da ne moramo ništa ostaviti. Od svih matematičkih operacija jedino ne uspijevamo naučiti oduzimanje. Evo primjera od Anotonyja de Mella: „Jedan se ateist strovalio s hridi u provaliju. Dok se kotrljao dolje, uspije se nekako uhvatiti za granu stabalca i ostao je visjeti između neba i stijena dubokih trista metara. Svjestan da ne može dugo izdržati, pala mu je na pamet ideja: Bog! Vikao je iz sveg grla – Bože! Međutim: tišina. Nikakav odgovor. Vikao je ponovo: – Bože! Ako postojiš, spasi me i ja ti obećavam da ću vjerovati u te i učit ću druge da vjeruju… Opet tišina. Malo poslije, baš je htio osloboditi se straha, ali začu snažan glas koji je odjekivao ponorom: – Svi tako govore kada se nađu u gužvi … – Ne, Bože, ne! –  odgovorio je… Ja nisam kao drugi. Zar ne vidiš da sam već počeo vjerovati, samo što sam čuo tvoj glas?.. Sada ne trebaš ništa drugo učiniti nego me spasiti i ja ću naviještati tvoje ime sve do kraja zemlje… Glas nastavi: Pa dobro… spasit ću te. Pusti granu! – Da pustim granu?! – derao se izobličeno čovjek. – Ta nisam lud! Postoji li drugo rješenje osim da pustim granu?. – Ej, tamo gore… Ima li koga drugoga?“ – počeo je urlikati u tišini koja se sterala uokolo.

Moramo mu odobriti, takvi smo i mi. Vjera kao rizik, kao „skok“ plaši nas. Čvrsto se držimo svoje grane, svojih bezbrojnih grana. Da imamo dvadeset ruku, svih dvadeset bismo ih upotrijebili kako bismo osigurali isto toliko različitih oslonaca. Pouzdajmo se u Boga koji će nas osigurati. Ali ako nam Bog nudi jamstvo samo svojom Riječi, svojim Obećanjem, tražimo drugoga Boga „razumljivijeg“, povjerljivijeg.

Ne vodimo računa da vjera u Boga koji sve osigurava, u opskrbljivača svih sigurnosti nije više vjera nego račun. „… Ako Krist nije uskrsnuo, isprazna /uzaludna/ je vaša vjera“. Pavao ne ističe toliko uskrsnuće kao uskrsnuće nego – Krista Uskrsloga koji sada i vječno živi. S njim kršćanstvo stoji i pada. On je živac – kamen temeljac kršćanstva. Na njemu svaki kršćanin i cijela kršćanska zajednica grade sigurnost svoje vjerničke egzistencije. On je posljednje tumačenje svijeta i čovjeka, on je posljednji Osmislitelj ljudske povijesti. Ako nas naša vjera ne goni do krajnje stvarnosti Kristova uskrsnuća, tada je naša vjera „isprazna“, uzaludna, prividna, ne služi ničemu. Ako ne vjeruješ u uskrsnuće, tvoja nada je kao i tvoja vjera prazna, ili je puna očaja.

Što znači izreka: „proklet čovjek koji se uzda u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća“ (Jer 17,5). U stvarnosti, Jeremija opominje da se vlastita sreća ne temelji na čovjeku koji, iako je tijelo, ili ograničen, krhak, bijedan, teži nametnuti se kao apsolutni. Teško onomu koji stavlja vlastito povjerenje u  čovjeka koji si umišlja da može dati sva jamstva iz motiva svog imanja, moći, znanja. Paradoksalno, može se tvrditi da se može i da se mora povjerovati čovjeku samo ukoliko je čovjek, samo ukoliko je slab, samo ukoliko je svjestan vlastitog ograničenja… Pouzdaj se u čovjeka koji ne teži biti lik protivan Bogu, zamijeniti sebe s Ocem vječnim. Pouzdaj se u čovjeka koji, u svojoj bijedi, dopušta naslutiti neistraživo otajstvo Boga.

Čovjek je samo čovjek kada ispovijeda vlastitu ograničenost te nas vodi da otkrijemo apsolutnost Boga. Čovjek koji se razmeće svemoću blista vlastitim svjetlom, mami bogatstvima, blokira hod prema Bogu. Prvi je prozirnost, i zato istiniti. Drugi je prividnost, i zato prijevara, nepostojanost. Držeći prisutnim proglašena blaženstva, možemo dodati: pouzdaj se u siromaha, nezadovoljnog, onoga koji plače s tobom i kao ti, progonjena, onoga koji ne znači ništa, tko je prezren. Ova stvorenja su odbljesak božanskog svjetla, pomažu nam da otkrijemo Boga, jedino potrebnoga. Pouzdaj se u pojedinca koji si ne dopušta spektakle, koji ima dubinski život, koji pušta korijene uz vodu krštenja – Isusa Krista.

Znate li da postati blaženi, prema Kristovoj logici, nije dosta. Treba biti i mrženi, protjerani, uvrijeđeni i ozloglašeni „zbog Sina čovječjeg“, i treba „radovati se“ u progonima, skakati od radosti. Pa kako ga onda možemo slaviti prikazivanjem sebe žrtvama, sažaljenjima, gnjevovima, polemikama, naricanjima, ceremonijama popravljanja?!

Znate li da uspjeh, popularnost, trijumfalizam nisu prateći znaci evanđeoske  autentičnosti i vjernosti, nego upravo mogu biti špijuni izdaje poruke koju nam je Krist povjerio?

„Jao vama kad vas svi ljudi budu hvalili. Ta, isto su tako postupali s lažnim prorocima očevi njihovi“ (Lk 6,26b). Pravi proroci su gubitnici, zarađuju neprijateljstva svake vrste, i njihove riječi su redovno pokrivene zviždanjem kamenovanja. Oni drugi se čine pobjednicima i njihove riječi su pozdravljane bučnim pljeskanjem. Pod kamenjem, Riječ ostaje živa, nedodirljiva. Isusove riječi baš u ovoj oštroj suprotstavljenosti ostaju trajnim ispitom savjesti svakom vjerniku. To je veoma dobro uočio i izrazio Mak DIZDAR u svojoj pjesmi o Riječi:

„Govori on nama dakle

    i smjerno i vjerno

I silno govori on nekada

   kao da fijuče bičem

S medom i pelin

daje nam u svojoj čaši…

I kad se slovom svojim

   on ponekad nasmije

Najtanjom zlatnom žicom iz tog smijeha

  Nekad nas miluje, a nekada bije

   Ovako još nitko govorio nije“.