Baličević, fra Franjo, biskup, (Visoko, oko sredine 16. st. – Fojnica, 2. veljače 1615). Uz prezime Baličević spominje se i Boličević, odnosno Boljičević, te de Stephano i Falconi. O vremenu rođenja i školovanju Baličevića nemamo pouzdanih podataka. No studij je završio u Italiji, gdje je bio i profesor teologije. Izabran je za provincijala Bosne Srebrene 1587. godine. Iste godine kao provincijal Bosne Srebrene ide sa kustosom Bosne Srebrene fra Markom Bošnjakom na opći zbor Reda. Zauzimanjem ovog Bošnjaka Baličević je 14. studenog 1588. godine imenovan biskupom bosanske biskupije, a na prijedlog kardinala Giulia Antonia Santorio-a. Za biskupa ga je zaredio dubrovački nadbiskup Alvaro 1589. godine. Za svoju rezidenciju izabrao je Fojnicu, samostan Duha Svetoga. Upravljao je bosanskom i beogradskom biskupijom, odnosno onim crkvenim pokrajinama u našim krajevima koje su bile pod turskom vlašću a u to doba nisu imale svoga biskupa.
Čim je zaređen za biskupa i ušao u posjed svoje biskupije, Baličević je krenuo u apostolski pohod svojih vjernika. Taj prvi pohod trajao je tri godine. O tom je podnio izvješće na talijanskom jeziku 1591. godine i osobno ga predao u Rimu prigodom svog pohoda papi Inocentu IX. Kao ambiciozan i revan biskup Baličević je u početku svoga upravljanja bosanskom biskupijom došao u sukob s upravom Bosne Srebrene glede postavljanja pastoralnog osoblja po župama, jer je to radio na svoju ruku ne poštujući privilegije Bosne Srebrene kao misijskog područja. Ti sukobi prestaju iza pisma koje je Baličević dobio od svoga zaštitnika u Rimu kardinala Julia Santorio-a od 18. lipnja 1594. godine. U tom pismu kardinal mu savjetuje da živi u miru i ljubavi s braćom franjevcima u Bosni, koji vode u tim krajevima duhovnu pastvu. Preporučuje mu da ih nastoji pridobiti za svoje ideje više razboritošću i ljubavlju nego strogošću i auktoritetom.
Godine 1600. Baličević ponovo odlazi u Rim ad limina apostolorum i tada predaje svoje drugo izvješće o stanju Crkve kojom upravlja, koju je prethodno apostolski pohodio. Prigodom ovog pohoda imao je dosta poteškoća. U neke predjele svoje biskupije jednostavno nije mogao doći, bilo mu je to zabranjeno od vlasti. Kretao se više noću nego danju, da bi izbjegao susrete s Turcima i da bi vjernike zaštitio od progona, pogotovo u pograničnim krajevima. Podsjetimo se da je to ratno doba. U ovom Baličevićevom izvješću imamo veoma mnogo podataka o porezima i drugim nametima koji su u to doba posebno pogađali kršćane. Baličević je 1601. godine imenovao fra Jeronima Lučića za svoga generalnog vikara, a oko godine 1610. i fra Vinka Stipančića za vikara za srijemske krajeve i tako si je olakšao teret upravljanja Crkvom na veoma prostranom terenu. Od 1604. do 1615. godine Baličević je bio juridičkim upraviteljem i Duvanjske biskupije. Za svog generalnog vikara Duvanjske biskupije Baličević je imenovao fra Miju Runovića. U to doba Baličević i uprava Bosne Srebrene predlažu da se Baličeviću, zbog starosti i nemoći, imenuje biskup pomoćnik i nasljednik. Za tu službu predlažu fra Antu Matića iz Požege. Papa Pavao V. Prihvaća izbor i Baličević je zaredio fra Antu za biskupa 17. lipnja 1613. godine. Baličević je umro u Fojnici 2. veljače 1615. godine.
Literatura: Vrgoč, Miro, Fra Franjo Baličević, Duhovni stupovi Bosne Srebrene, Sarajevo-Zagreb, 2007, 49-75, literatura o njemu str. 73-75; Isti, isto, Bosna franciscana, 14/2006, 24, 59-86.