Bandulavić, fra Marko, misionar, biskup, (Skoplje, konac 16. stoljeća – Bacau, 1650). Mlađi je brat fra Ivana Bandulavića. Otac mu je bio pravoslavac a majka katolkinja. Pravo mu je prezime Bandulavić, no susrećemo i verzije Bandulović, Bandulanović, Bandulaević, Bandinus. U dopisima Propagandi najčešće se potpisivao latiniziranim odnosno talijaniziranim  oblikom Bandini a Scopia, Bandini da Scopia Bosnense.

Fra Marko Bandulavić se rodio u Skoplju, to je kraj uz Vrbas od Gornjeg do Donjeg Vakufa. Zbilo se to pri koncu 16. stoljeća, najvjerojatnije negdje iza 1685. godine. To zaključujemo iz toga što je početkom 17. stoljeća generalni vikar biskupa fra Franje Baličevića. O njegovom odgoju i obrazovanju nemamo nikakvih zabilježbi. No vjerojatno je «knjigu učio» uz svoga župnika u Skoplju i u franjevačkom samostanu u Fojnici. U tom samostanu završio je i godinu novicijata. Filozofsko-teološki studij završio je negdje u Italiji, gdje je i romanizirao svoje prezime možda pod utjecajem humanizma. Preporuke da se fra Marko Bandulavić imenuje za biskupa, koje su dali Propagandi za njega fra Petar Bogdan Bakšić, sofijski nadbiskup i fra Benigno iz Genove govore nam da je odgoj i obrazovanje fra Marka Bandulavića bilo temeljito i plodonosno. Bakšić piše da je Bandulavić kreposna života i inteligentan, da poznaje vlaški jezik – kojim se govori u Moldaviji, i ilirski-slavenski kojim govore pavlićani u Bugarskoj – Bandulavić je bio predviđen za biskupa u tim krajevima. Fra  Benigno preporučuje fra Marka za marcionapolitanskog nadbiskupa, jer je obrazovan, razborit, poznaje više jezika, pobožan je, dobar redovnik i veoma radin.

Nakon školovanja u Italiji, fra Marko se vraća u Bosnu Srebrenu na pastoralni rad. Zapaža ga biskup fra Franjo Baličević i imenuje ga za svog generalnog vikara. Kao takav djelovao je duže vremena u Slavoniji i Požegi. Godine 1638. gvardijan je u Kraljevoj Sutjeskoj i definitor Bosne Srebrene, a potom je župnik u Beogradu. No još prije je djelovao kao misionar – 1626. godine  u Krašovu i Lippovi u južnoj Ugarskoj. U Krašovu je sagradio crkvu i župni stan skromnih dimenzija i to od drvene građe. Posao je obavljao 1628. i 1629. godine prilozima svojih siromašnih vjernika. Potom je misionar u Karansebešu i Lippi. Godine 1630. se liječio u toplicama u Mađarskoj i Austriji, a 1631. opet je u svojoj misiji. Godine 1640. i par godina poslije pokušava riješiti spor između Bosanaca i Dubrovčana u Beogradu oko neke crkve. 14. travnja 1643. godine osnovana je marcionapoljska nadbiskupija u sjevernoj Bugarskoj, za nadbiskupa je postavljen fra Marko Bandulavić. Povjerena mu je uprava i Transilvanije, a dozvoljeno mu je da rezidira u Moldavskoj – u Jassi ili Bacau. Fra Marka je 21. kolovoza 1644. godine redio za biskupa fra Petar Bogdan Bakšić u Kreševu. Potom fra Marko odlazi na teren svoga djelovanja. No prebivao je samo u Moldavskoj, u Bugarsku nije smio zalaziti. Podizao je crkve i škole. U Rim je poslao dva izvješća o svojoj Crkvi. Prvo već 1644. godine na temelju podataka iz čiprovačke biblioteke. Drugo je poslao 1648. godine nakon pohoda Crkve. Spis je veoma vrijedan za proučavanje rumunjske povijesti, misijskog djelovanja franjevaca u Podunavlju i povijesti hrvatskih etničkih skupina u Vlaškoj i Moldavskoj. Istvan György Toth je utvrdio da je fra Marko Bandulavić umro 25. siječnja 1650. godine.

Literatura: Kovačić, A. S., Bandulavić, Marko, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo, 1991, 56-57; Hoško, E. F., Bandulavić, Marko, Hrvatsko biografski leksikon, 1, Zagreb, 1983, 417; Vrgoč, Miro, Fra Marko Bandulavić , Duhovni stupovi Bosne Srebrene, Sarajevo-Zagreb, 2007, 160-174, literatura o njemu str. 173-174., Isti, isto, Bosna franciscana, 9/2001, 14, 133-146.