Zadnje vrijeme se osjećam vrlo strano,
kao da sam odbijen od svijeta.
Svega imam, ne fali mi ništa,
ali gotovo uvijek mi nešto smeta.

Smeta mi ova buka,
ovaj kaos dekoracije i boja.
Čovjeku od ispraznosti dođe muka,
i poželi glavom u pijesak poput noja.

No, ipak se postavi pitanje drugo,
otkud uopće poriv za ovom maskaradom?
I ono o čemu razmišljam dugo,
je li čovjek opijen lažnom nadom?

Što traži čovjek današnjice?
Što mu treba više nego ikad prije?
Zbunjenost i strah odaje mu lice.
Jel’ toga svjestan? Nažalost nije.

A zapravo potrebno je malo,
kad bi čovječanstvo toga znalo.

Sve ove maske i lažne priče,
imaju svrhu jednoga cilja:
Da nam pozornost odmaknu
od onog što je potrebno zbilja.

Potrebno je znati samo
komu život da predamo.
Kad dođe onog sata,
kad pokuca, da otvorimo vrata.

————————-

Na rubu poznatog svijeta, do samog kraja,
velika je gužva. U svratištu mjesta nema.
Daleko od buke i lažnoga sjaja,
žena u bolima na porod se sprema.

Kako to inače biva. Uvijek drugi su preči.
I nema mjesta u cijelome kraju.
Ali Boga ni to ne priječi,
On je odabrao malenu staju.

U ponoć te noći svete,
plač djeteta tišinu para.
Dobismo sina. Rodilo se dijete.
Vol i magarac upoznaše svoga gospodara.

Djevom zače, djevom rodi, djevom osta,
Bogorodica u jasle položi sina.
Pjesma i hvala anđeoska,
prolomi se s visina.

O, čovječe, ne budi više slijep,
otvori oči srca svoga.
Prigrli Riječ koja tijelo posta,
našeg spasitelja i Boga.

Uzalud lažni adventi i sjaj
ako došašće srcem ne živim.
Tom lažnom dođe kraj,
a za prazninu poslije Boga krivim.

Lupimo mu pred nosom vrata,
ne želimo ga u sredini svojoj.
A ni svjestan nisam da bez Njega
nema mira duši mojoj.

Stoga, ovog Božića ti želim
da i u tvom životu Betlehemsko svjetlo sine.
Što je jednom zauvijek
rasvijetlilo sve dane i godine.

fra Ante Pavić