Opet smo se našli zajedno da bismo u povodu blagdana Bogojavljenja produbili svoju vjeru i osvježili svoje snage za svakidašnji život. Pokažimo svoju spremnost i otvorenost za Riječ Božju i sakrament Isusa Krista priznanjem svoje grešnosti i nedosljednosti.

Svaki čovjek želi da ga se čuje: od političara do smetlara, od osamljenih staraca i starica do tv. zabavljača. Zapravo, svi mi želimo biti prihvaćeni i priznati, želimo biti cijenjeni i voljeni. Čovjek se na takav način želi izreći, želi se priopćiti, želi se “objaviti“. I Bog se služi čovjekovim načinom govora – objavljuje se. Bog izlazi iz svoje anonimnosti i u svome Sinu, Isusu Kristu posve se priopćava. Mudraci postavljaju samo jedno pitanje: “Gdje je taj novorođeni kralj židovski?“ (Mt 2,2). Našavši dijete i poklonivši mu se, mudraci su našli odgovor na svoje pitanje, njima se u djetetu objavio Bog i oni se novim putem vraćaju u život. U ovom tekstu evanđelist Matej je ponudio sliku vječnoga susreta Boga i čovjeka. Bog, koji je napustio svoje vječne stanove i zaputio se čovjeku u susret, očekuje da i čovjek napusti sigurnost svoga života, koja je bez Boga uvijek varljiva, i da se zaputi njemu u susret. Bog se objavljuje očima vjere i dade se naći samo onima koji ga iskreno traže. Stoga je sv. Augustin ponavljao: “Tražimo trajno onoga koga smo već našli“. To znači da trebamo ići slijedom pitanja koja pred nas postavlja život i Boga tražiti iskrenim srcem, jer je on došao kao utjelovljena ljubav.

Gospodine Isuse, slavimo tvoje objavljenje kao Boga, tvoje očitovanje stranom i protivnom svijetu ljudi, koji te možda traže kao što su te tražili kraljevi i toliko su te žedni i gladni; koji čitaju tvoje Ime i tvoje pojavljivanje u svjetlu zvijezde ili koji te, možda, ignoriraju, plaćaju za sebe i za svoje sigurnosti, kao što su to činili mudri poznavatelji proročanstava, koji su znali pokazati mjesto tvoga rođenja, ali te nisu mogli prepoznati u Marijinu djetetu. Ili te možda mrze i žele te sebi podložiti, kao što je to učinio Herod, jer imaju intuiciju da događaj tvoga kraljevstva mira i ljubavi može označiti kraj njihova kraljevstva mržnje i sebičnosti. Ti se očituješ nama, stavljaš se u naše ruke i znaš što će se s Tobom dogoditi. Mi te možemo naći, jer Ti tražiš nas. Svjesni smo da je moguće prepoznati te samo ako dođemo k Tebi, Zvijezdo naša, i tada će imati smisla naše putovanje. Očitovanje Boga – Bogojavljenje jest snaga koja nas pokreće i koju je nemoguće staviti u pravila. Božji zemljopis se neće moći nikada poučavati u bilo kojoj teološkoj školi. Kako je moguće naučiti zemljopis bez granica, zemljopis gdje je nemoguće utvrditi tko je “blizu“ a tko je “daleko“, gdje se udaljenosti poništavaju bljeskom svjetlosti, tajnim nemirom, neizlječivom nostalgijom?

Jeruzalem je mjesto prolaza, verificiranja. Osobe koje se služe samo svetim knjigama još su uvijek nepokretne. Posjedovanje znanja ih osiromašuje u bitnom ili u strepnji očekivanog, iznenađuje u susretu. Zavaravaju se da Bog ovisi o njima. Oni ne vode računa o tome da se Bog ravna po vlastitoj slobodi i milosno prelazi granice. Nužno je napustiti palaču kako bismo pronašli zvijezdu, kako bismo otkrili novo “sveto mjesto“ gdje je Bog odlučio doći u susret čovjeku koji ga traži. “Zvijezda se zaustavila iznad mjesta gdje se nalazilo dijete“. Ovdje nastaje odvajanje. Od znaka ka znakovitoj stvarnosti. Znak je bio spektakularan. Stvarnost se čini skromna, redovna, obmanjujuća: “Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom…“. Veliki znak upućuje na malu stvarnost, gotovo beznačajnu…“Padnu ničice i poklone mu se“. Zvijezda je završila svoju ulogu. Sada na scenu stupa vjera. Samo vjera osposobljuje da se može vidjeti iza vanjštine i omogućuje da se može pokloniti se, častiti, štovati. Jedino vjera dopušta zapažanje slave, beskonačne veličine koja je sadržana u poniznosti i malenosti. Malenost nije granica nego pokaznica, nije zapreka nego prozirnost. Bogojavljenje, očitovanje Boga, događa se u kontekstu jedne kuće gdje majka pogledu vjere i divljenju nudi dijete – jednako tolikoj drugoj djeci ali tako različito od njih da nas obvezuje da prignemo koljena i da se poklonimo.

Herod se boji konkurencije, ali ovaj “kralj židovski“ nikada neće ući u natjecanje s njim. Herod ima potrebu da se pokaže, da se pojavi, da bude viđen, da svrati na se spektakularnu pozornost s vanjskim znacima koji izazivaju divljenje, laskanje, strah.

Isus više voli sakriti se, putovati tajno, upaliti nekomu “unutarnju“ zvijezdu, vatru koja ga goni na pokret, svjetlo diskretno koje dopušta da ga se može prepoznati, želju koja se konkretizira u klanjanju i štovanju.

Herod neće biti prognan. Onaj koji dolazi neće nikada tražiti njegovu palaču, njegovo skupocjeno prijestolje. Njemu su dovoljne dvije prekrižene grede. On ne očekuje vanjska i servilna laskanja. Očekuje neočekivane, one koji dolaze izdaleka. Konačno su stigli neočekivani ili oni koje je On baš očekivao. “Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu“. Da, važni su to darovi, osobito zbog svoga značenja. Ali Isus je, prije svake stvari, više cijenio onaj bitni dar: njihovu prisutnost. I mi smo tu, svjesni da je Isusu važna naša prisutnost. Otvorimo mu svoja srca, prinesimo mu darove i ostanimo kratko u klanjajućoj, poklonstvenoj šutnji.