Opet smo se našli zajedno da bismo u povodu blagdana Bogojavljenja produbili svoju vjeru i osvježili svoje snage za svakidašnji život. Pokažimo svoju spremnost i otvorenost za Riječ Božju i sakrament Isusa Krista priznanjem svoje grešnosti i nedosljednosti.

Svatko od nas ljudi želi da ga se čuje: od političara do smetlara, od osamljenih staraca i starica do tv-zabavljača. Zapravo svi mi želimo da nas se prihvati i prizna, želimo da nas se cijeni, konačno: želimo da nas se voli. Čovjek se na takav način želi izreći, želi se priopćiti, želi se „objaviti“. I Bog se služi čovjekovim načinom govora – objavljuje se. Bog izlazi iz svoje anonimnosti i priopćava se posve u svome Sinu, Isusu Kristu.

 Gospodine Isuse, slavimo tvoje objavljenje kao Boga, tvoje očitovanje stranom i protivnom svijetu ljudi, koji te možda traži, kao što su te tražili kraljevi i toliko te je žedan i gladan, koji čita tvoje Ime i tvoje pojavljivanje u dvoznačnom svjetlu zvijezde. Ili koji te možda ignorira, plaća za se i za svoje sigurnosti, kao što su to činili mudri poznavatelji proročanstava, koji su znali pokazati mjesto tvoga rođenja, ali te nisu mogli prepoznati u Marijinu djetetu. Ili te možda mrzi i traži da te podloži, kao što je to učinio Herod, jer ima intuiciju da događaj tvoga kraljevstva mira i ljubavi može označiti kraj naših kraljevstva mržnje i sebičnosti. Tako se Ti očituješ nama, stavljaš se u naše ruke: već znaš što će se s Tobom dogoditi. Mi te možemo naći, jer Ti nas tražiš. Čovjek ne osvaja Boga, nego se pušta da bude osvojen. Svjesni smo da bismo Te mogli prepoznati samo ako dođemo do Tebe, naša zvijezdo, tada će imati smisao naše putovanje.

Očitovanje Boga – Bogojavljenje potiče u nama nepredvidivi pokret, koji je nemoguće kontrolirati, koji je nemoguće staviti u pravila. Božji zemljopis neće se moći nikada poučavati u bilo kojoj teološkoj školi. Kako je moguće naučiti zemljopis bez granica, zemljopis gdje je nemoguće utvrditi tko je „blizu“ a tko je „daleko“, gdje se udaljenosti poništavaju bljeskom svjetlosti, tajnim nemirom, neizlječivom nostalgijom, kojoj stižu nezamislive stvarnosti?

Jeruzalem je mjesto prolaza, verificiranja. Knjige, ukoliko su svete, stoje na svom mjestu. Stručne osobe koje se služe njima još su uvijek nepokretne. Sigurnost čini da nedostaju u odlučnom povijesnom susretu. Posjedovanje znanja ih osiromašuje u bitnom ili ih, u strepnji očekivanog, iznenađuje u susretu. Zavaravaju se da Bog ovisi o njima, ne vodeći računa da On ne ovisi ni o komu drugom osim vlastite slobode i milosnog prelaženja granica. Nužno je napustiti palaču kako bismo pronašli zvijezdu, kako bismo otkrili novo „sveto mjesto“ gdje je Bog odlučio doći u susret čovjeku koji ga traži. „Zvijezda se zaustavila iznad mjesta gdje se nalazilo dijete“. Ovdje nastaje odvajanje: od znaka ka znakovitoj stvarnosti. Znak je bio spektakularan. Stvarnost se čini skromna, redovita, obmanjujuća: „Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom…“. Veliki znak upućuje na malu stvarnost, gotovo beznačajnu…“Padnu ničice i poklone mu se“. Zvijezda je završila svoju ulogu. Sada na scenu stupa vjera. Samo vjera dopušta da se vidi iza vanjštine i ,stoga, da se pokloni, časti, štuje. Jedino vjera dopušta promatranje slave, beskonačne veličine, koja može biti sadržana isključivo u malenosti. Malenost nije granica, nego pokaznica; nije zapreka, nego prozirnost. Bogojavljenje, očitovanje Boga, događa se u kontekstu jedne kuće, obične kao što su tolike druge, gdje majka nudi prodornom pogledu vjere divljenje djetetu, koje je jednako kao tolika druga, ali ipak tako različito, toliko da obvezuje da prignemo koljena i da se poklonimo.

Herod se boji konkurencije, ali ovaj „kralj židovski“ nikada neće ući u natjecanje s njim. Herod ima potrebu da se pokaže, da se pojavi, da bude viđen, da svrati na se spektakularnu pozornost vanjskim znacima koji izazivaju divljenje, laskanje, strah.

Isus više voli sakriti se, putovati tajno, upaliti „unutra“ nekomu zvijezdu, vatru koja ga goni na pokret; svjetlo diskretno, koje dopušta da ga se može prepoznati, želju koja pali na klanjanje, štovanje…

Herod neće biti prognan. Novodolazeći neće nikada tražiti njegovu palaču, njegovo skupocjeno prijestolje. Njemu su dovoljne dvije ukrižane grede, ne očekuje vanjska i servilna laskanja. Očekuje neočekivane, one koji dolaze izdaleka: „Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu“. Da, to su vrlo važni darovi, zbog svoga značenja. Ali Isus je, prije svake stvari, više cijenio bitni dar: njihovu prisutnost. Konačno su stigli neočekivani ili oni koje je On baš očekivao. Trud nije bio uzaludan.

Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju. U Matejevu evanđelju san je sredstvo Božje objave. U snu će Josip dobiti naputak da s djetetom i njegovom majkom bježi u Egipat kako bi ih zaštitio od Herodove ruke. Pogani, koji su u Betlehem došli kao tražitelji, vraćaju se s iskustvom objave. Promijeniti put, napraviti zaokret, u Bibliji je slikovit izraz za promjenu života, za obraćenje. Matej želi reći da su tri kralja prvi svjedoci u poganskome svijetu božanskog djeteta, koje su našli u Betlehemu i kojemu su se poklonili. Ta simbolika dobiva svoju pravu snagu tek u sklopu cijeloga Matejeva evanđelja, koje svojim čitateljima, korak po korak, otkriva kako se Isus, koji je rođen kao sin Davidov i sin Abrahamov, zbog velike nevjere u svome narodu polako okreće poganima koji ga traže kao ovi mudraci s istoka. Koliko smo mi Isusovi svjedoci u današnjem svijetu?