Božić, jaslice, pjesma: duh Božića – mir, srce Božića – ljubav, radost Božića – nada, zadivljujuće su usko povezani s djelom sv. Franje Asiškoga. Ta malenost djeteta, ta blagost, skromnost i duboka povezanost s Ocem nebeskim i poniznom djevicom Marijom prepoznatljivi su u blagom liku ovoga sveca. Poziv su i nama da u poniznosti srca, svjesni svojih slabosti i grijeha, zamolimo Božansko dijete da se nastani u nama i pomogne nam živjeti čisto i radosno.
Zašto da se sv. Franjo spominje i u božićnom vremenu? U čemu je njegova važnost za Božić? U svojoj 41. godini života Franjo je na poseban način proživljavao događaj Božića. Tri godine prije svoje smrti na Grecciu je 1223. osjetio potrebu ponovno oživjeti događaj Božića koji je, nažalost, već zamro u srcima kršćana. Franjo je duboko uronio u događaj Sina Božjega, koji se rodio u štali u Betlehemu da bi bio naš brat i naš Bog. On je živio Božju blizinu kao zaljubljenik u Isusa Krista. Htio je Nevidljivo opipati, vidjeti, čuti te božićnu tajnu scenski prikazati, u slobodnoj prirodi i s narodom proslaviti utjelovljenoga Boga sv. misom. Zamolio je papu za dopuštenje i dobio ga. Potom je zamolio svoga prijatelja Ivana Velitu, vlasnika Greccia, da u spilju na Grecciu za ponoćku dovede vola i magarca, priveže ih za jasle i položi im sjena kako bi se što bolje približio događaju u Betlehemskoj spilji gdje je rođen Isus. I kad su žive jaslice bile gotove, oko njih se sa svjetiljkama sakupilo veliko mnoštvo ljudi i fratara. Svećenik je slavio sv. misu, Franjo, đakon, pjevao je Evanđelje i propovijedao na temu „Deus semper minor”: Bog je uvijek manji. U bespomoći još uvijek je moćan, u smrti još uvijek živ, u malome velik, u Djetetu neshvatljivi Bog (usp. 1 Cel 84-87; LM X, 7.).
Franjina riječ nije mogla biti drugo nego govor zaljubljenika, začuđeno mucanje, divljenje ljubavi Boga koji je postao čovjekom. Ako je Bog postao čovjekom, vječnost se nastanila u vremenu. Došli smo u puninu vremena. Vjera nam omogućuje iskustveno doživjeti Isusa Krista, dar koji nam je Bog darovao u svojoj neizmjernoj ljubavi. Otvorena su nam vrata i pokazan put do vječnog cilja. Ne možemo napredovati prema uvijek većoj savršenosti ukoliko se dublje ne uključujemo u Isusa Krista. Dubinski se uključiti u Isusa Krista znači živjeti u njegovom svjetlu, svjesni njegove trajne prisutnosti. Isus se jednom rodio. Ne ponavljaju se otajstva njegova života. Može se živjeti uključenje u Isusa Krista u činu u kojem on vječno ostaje – vječno živi.
Franjo je pjesnička, ali također i djetinja duša. Sva otajstva Isusova života dubinski je doživio u Isusovu rođenju: Bog je postao čovjekom, čovjek je postao izražaj Boga, očitovanje (objavljenje) Boga. U jaslicama Franjo promatra dijete koje je Bog, gleda čovjeka i klanja se Bogu. Tako ujedinjuje krajnosti: djetinju slabost i nemoć s Božjom svemoći. Ujedinjuje nebo i zemlju, beskonačnu veličinu Boga s čovjekovom nemoći. Božić je za sv. Franju „svetkovina nad svetkovinama“ (LP), najveća svetkovina. Iako znamo da je najveća svetkovina Uskrs, ali u uskrsnuću Krist iščezava a u Božiću nam je tako blizu u malenom djetetu. Možeš ga drži u rukama – u naručju i ostvariti živi odnos ljubavi. Lakše ćemo razumjeti Franjinu želju koju je izrazio riječima: kada bih imao mogućnost govoriti caru, zatražio bih da svim ljudima naredi da na dan Božića nahrane ptice i sve životinje. Nije ovo sentimentalizam. Franjo osjeća da se u Božiću sve vidljivo stvorenje uzdiže prema božanskim visinama. Pravedno je da sva živa bića slave Božić. Evo zašto božićne jaslice u našim crkvama, u obiteljskim kućama i na našim radnim mjestima.
U Božiću Bog je čovjeka povezao sa sobom. Ja sam brat Kristov. On je čovjek kao ja, ja sam Božji kao On. Franjo je živio ovo otajstvo i doživljavao da kršćanstvo nije neka vježba kreposti, nego je živi odnos s Isusom. U čežnji da postanemo sveti naš odnos s Kristom iz dana u dan postaje sve intimniji. Nasljedovanje Krista uključuje učeništvo. Prema Evanđelju, učenici su prijatelji Kristovi, učenici su Kristova braća i sestre. U Franji je dominantan ovaj odnos s Kristom. Kristova ljubav je ta koja ga je ispunjala i nosila sve njegove izvanjske i unutarnje aktivnosti. Za Franju je bitno siromaštvo jer se, živeći to siromaštvo, svakodnevno bogatio samim Bogom. Živio je na najbolji način Isusovo blaženstvo: „Blaženi siromašni u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Blaženi… jer će posjedovati, jer će biti nasićeni“ (Mt 5,3.5). Doživljava obasutost Bogom. Bio je pun Boga u svakoj riječi i gestu, što su svi oni koji su ga susretali mogli osjetiti.
Zahvalimo Bogu za uvijek novu priliku da se približimo Franjinu doživljaju Božića po njegovim sinovima, u našem narodu zvanim ujacima, koji već 800. godina propovijedaju Radosnu vijest Božića. Molimo Boga da ih ojača novim duhovnim zvanjima, koji će, oduševljeni Kristom, kao sv. Franjo uprisutnjivati tajnu utjelovljenja i voditi nas Bogu te nas učiti radosno živjeti svoju vjeru. Na djelu je ljubav, pa ako volite svoje franjevce djeci ćete svojoj govoriti o njima kako bi mogli poželjeti biti kao oni. Ne zaboravimo – poziv, redovnički kao i svećenički, dolazi iz Božjeg i roditeljskog srca. Danas dajmo odgovor sebi i drugima: kada počinje Božić?!
Iv 1, 1-18
Riječ tijelom postade i nastani se među nama.
Početak svetog Evanđelja po Ivanu
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Riječ Gospodnja.
