Jesmo li svjesni da je čovjek samo štalica u kojoj se Bog rodio. Počašćeni smo od Boga upravo zato što unatoč našoj nečistoći želi stanovati u nama. Božić – novorođeni Isus je put Očeve ljubavi za čovjeka, put čovjekove ljubavi za Boga i put čovjekove ljubavi za čovjeka. Božićem obdarujemo jedni druge i bivamo Božićni dar za druge. Nama je potrebno slavlje Božića da bismo u to mogli što čvršće povjerovati, jer sami po sebi mi za to nismo sposobni. Da bismo mogli vjerovati kako je rođenjem Boga u nama počela odzvanjati posve nova struna, potrebne su nam pjesme i svijeće kao i Duh Božića – mir, srce Božića – ljubav, radost Božića – nada! Slaviti Božić znači prihvatiti na zemlji iznenađenje Neba. Božićem započinje jedno novo razdoblje, gdje se život ne programira već daruje; gdje se više ne živi za sebe, po vlastitom ukusu, već za Boga i s Bogom, jer od Božića Bog je Bog-s-nama (papa Franjo). Što drugo poželjeti svome narodu, svojoj domovini i svome vremenu, nego da zavlada smisao života koji svijet ne može dati, ali ga može dati i opet nam ga iznova daje Život života – Isus – Božić.

Božić je svetkovina nježnosti i dara. Božić je dijete u pelenama koje je skriveni Bog, skriven unutar ljudskog tijela. Božić je ljubav koja silazi među nas u liku najljepšeg i blaženog djeteta, jednaka nama u svojoj ljudskosti i različita od nas u svom božanstvu, svetosti i milosti. On je Bog koji je po beskrajnoj svojoj ljubavi došao spasiti nas, postajući za nas lice Boga nevidljivoga, Riječ koja objavljuje Boga neizrecivoga. Božić je unutarnja raspoloživost, slatka i vedra prihvatiti Riječ koja je Gospodin. Božić se dogodio, ali još uvijek se može dogoditi po novom izlijevanju Božje milosti. Mi slavimo rođenje Isusovo u Betlehemu kako bismo mogli vjerovati da posjedujemo u sebi božanski život. Po njemačkom mistiku Johannesu Tauleru, sve su patnje ovoga vremena tek porođajni bolovi rođenja Boga u našoj duši. Za Carla Gustava Junga Božje rođenje u čovjeku je cilj njegova postojanja. Bez integriranja u Božju sliku čovjek ne može doprijeti do samoga sebe, do svog duševnog temelja, do same jezgre, gdje je on stvarno taj koji jest. Iz božićne duhovnosti hrvatskog naroda u “pučkoj pobožnosti” proizlaze slijedeće značajke:“ Ona je izražaj žeđi za Bogom, osposobljava za velikodušnost i žrtvu sve do herojstva, vrlo snažno doživljava najdublja Božja svojstva: njegovo očinstvo, njegovu providnost, njegovu trajno zaljubljenu nazočnost” (usp. B. DUDA, Svijeta razveselitelj hrvatski Božić, KS, Zagreb, 1990, 7). A opet sve ovo je sadržano u današnjim čitanjima.

Što znači slaviti danas rođenje Isusovo? Znači odlučiti postojano rasvijetliti vlastito življenje, osvijetliti svaki tamni nabor našega življenja Riječi. Slaviti Božić značiti htjeti postojano graditi mir; ne daleko od nas, nego u našem srcu, s članovima obitelji, s vlastitim mužem, ženom, djecom. Ne dajmo se obeshrabriti. Gospodin poznaje naš život. I za nas je danas Božić. Božić je za naš život boli, problema, gorčine. Božić je: ohrabri se, počni ponovo doista živjeti, također trpjeti, plakati, jer vrijedi. Počni tako  ponovno biti zadovoljan, ponovno se smiješiti, ponovno živjeti u miru. Ali kako je to moguće? Moguće je samo ako On dadne svjetlo tvom razumu i mir tvom srcu. Slaviti znači radovati se, klicati zbog nekog događaja, danas zbog rođenja Isusa Krista, zbog otkrića Boga koji nam preko svoga Sina govori da nas voli. Ivan, preljubljeni Isusov učenik, govori nam tko je Isus: Isus je Svjetlo, Isus je Život, Isus je Milost, Isus je Istina, Isus je hrana. Treba da ga “primimo” kao svoj život, da zaživimo u njemu i s njime. Riječ Božja – njegov preljubljeni sin, postao je jedan od nas: živi kao mi, vidimo ga, diramo ga, slušamo ga, blagujemo ga. Riječ Božja, kao vrhunska poruka Božja ljudima upućena je nama: da nas uvede u intimnost suživota sa samim Bogom. I evanđelje i poslanica utvrđuju i utemeljuju autoritet Isusa Krista – Riječi Božje time što ukazuju na najintimniju njegovu povezanost s Bogom, Ocem. Krist je “Odsjaj Slave Očeve i Otisak Bića njegova” (2). On je odvijeka u Bogu i s Bogom, najintimnije povezan s Ocem jer je “naspram Boga” Oca (Iv 1,1) i  “u Krilu Očevu” (Iv 1,18). On je onaj “po kome – Otac – sazda svjetove” jer po njemu, kao Riječi Božjoj, “sve postade” (Heb 1,2=  Iv 1,3). No, on nije samo početak nego i svrha svega stvorenoga: “Njega postavi baštinikom svega”. Tako su sva stvorenja, a čovjek sasvim posebno, nerazdvojivo povezani s Isusom Kristom, Sinom Božjim i Božjom Riječju. U toj Riječi vječni Bog izreče svu svoju moć i mudrost. Bez dvojbe, Isus je ta Riječ koja bijaše od početka, Riječ kojom nam je Bog sve rekao što nam je htio i imao reći. Tako je ova Riječ, što bijaše u početku i što u vremenu Tijelom postade, odgovor na sva naša pitanja i dozivanja.

U Božju intimnost i suživotnost i mi smo uvedeni. Cilj utjelovljenja jest da mi postanemo živi hram Boga koji prebiva u nama te postanemo “bogonosci”. Božić se događa ako svi koji se s nama susreću, koji s nama žive, mole i trpe – osjete da Bog doista stanuje u nama. Samo tako pravi Božji ljudi grade novi Božji svijet u sebi samima i oko sebe.

Kao što je Krist uzeo naše tijelo tako i mi moramo uzeti njegov Duh. Kao što je on uzeo naše čovještvo, tako i mi moramo uzeti njegovo božanstvo. Kakav divni izbor! Živjeti od Boga i s Bogom uvijek, biti sretni vječno zajedno s Njime! Evo što znači slaviti Božić: dati se asimilirati od Isusa Krista, gledajući njegovim očima, misleći njegovim mislima, ljubeći njegovom ljubavlju, govoreći njegovim riječima. Neka nam je čestit Božić i rođenje Isusovo! Isus se rodi, u istinu se rodi!