Rođen je i kršten 12. kolovoza 1894. godine u Čukliću. Otac mu se zvao Jakov a majka Anđa r. Markov. Krsno mu je ime Mijo. Krizman je 20. srpnja 1899. godine. Osnovnu školu svršio je u Livnu, srednju u Visokom. Godinu novicijata proveo je u Fojnici. U habit ga je obukao i primio u novicijat 14. srpnja 1910. godine provincijal fra Alojzije Mišić. Tom prigodom Bralić je uzeo ime fra Ljudevit. Jednostavne zavjete položio je također u Fojnici 15. srpnja 1911. godine u ruke fra Josipa Andrića, provincijalova delegata. Svečane zavjete položio je u Sarajevu 15. srpnja 1914. godine pred provincijalom fra Lovrom Mihačevićem. Bogoslovlje je studirao u Sarajevu. Sve stupnjeve sakramenta reda podijelio mu je u Sarajevu biskup Ivan Šarić tijekom 1916. godine – prezbiterat 17. prosinca.
Deset dana kasnije započeo je kapelansku službu u Čukliću, gdje ostaje do 1919. godine. Tu obavlja i službu katehete. Od 1919. do 1924. godine je kapelan u Ljubunčiću kao i kateheta i vikar rezidencije. Od 1924. do 1925. godine vraća se u Čuklić, gdje je postavljen za kapelana i katehetu te ravnatelja Trećeg reda u samostalnoj kapelaniji Biloj. Od 1925. do 1929. je u Biloj kao “capelanus expositus” – to će reći praktično župnik – te kateheta i ravnatelj Trećeg reda. U to doba sazidao je u Biloj doličnu župnu kuću. Iz Bile je premješten u Suho Polje za župnika, a vršio je i službu katehete i ravnatelja Trećeg reda od 1929. do 1931, potom je u Volaru od 1931. do 1933 godine župnik, kateheta i ravnatelj Trećeg reda. U Volaru je bio obvezan graditi crkvu i kuću – župni dom. Potom je kratko vrijeme kapelan u Jajcu, Nišu, Gorici-Livno, Varešu i Zenici – sve to od 1933. do 1935. godine. Od 1935. do 1936. je župnik u Ovčarevu a u Docu od 1936. do 1942. godine.
U Fojnici je namješten kao vikar i kapelan 1942. do 1943 a u Tuzli je kapelan od 1943. do 1945. godine. Te godine je uhapšen i odveden u zatvor u Tuzlu. Tu je 1946. godine osuđen na 15 godina robije i prisilnog rada. Amnestiran je o Novoj godini 1952. i pušten uvjetno na slobodu. Namješten je u Tolisi. Godine 1953. premješten je na Goricu i postavljen za vikara. Na Gorici je i umro od kapi 13. svibnja 1957. godine.
Bralić je veći dio svoga života bio slaboga zdravlja. Bolest je strpljivo podnosio. Po naravi je bio tih čovjek, skroman, pristupačan i pobožan. Narod ga je zbog njegove uslužnosti i dobrote volio i poštivao. Osobito je bio brižan u ispovjedaonici i zbog toga je bio veoma cijenjen i od braće svećenika i od vjernika. Znao je u ispovjedaonici sjediti sate i sate i to uvijek i svugdje – zabilježio je o njemu B. B. u nekrologu objavljenom u Dobrom pastiru 1956. godine.