Iz Žabljaka potječe fra Mladen Mijo Brčić. Rođen je 23. a kršten 24. rujna 1912. godine. Krizman je 29. kolovoza 1926. Otac mu se zvao Anto a majka Janja r. Ćurak. Krsno mu je ime Mijo. Osnovnu školu i četiri niža razreda realke svršio je u Livnu, a peti do osmog razreda nastavio je u Visokom od 1929. do 1934. godine. Novicijat je proveo na Gorici. Obukao ga je u habit i primio u novicijat 29. lipnja 1931. godine provincijal fra Marijan Marić. On je primio i fra Mladenove jednostavne zavjete na Gorici 30. lipnja 1932. godine. U novicijatu je uzeo redovničko ime fra Mladen. Svečane zavjete položio je u Sarajevu l. srpnja 1935. godine u ruke fra Bone Ivandića, provincijalova delegata. Bogoslovlje je studirao u Sarajevu od 1934. do 1938. godine i u Fribourgu (Švicarska) od 1938. do 1939. godine. Sve stupnjeve sakramenta reda podijelio mu je u Banjoj Luci biskup fra Jozo Garić – podđakonat 4., đakonat 8. rujna i prezbiterat 11. rujna 1938. godine.

Kad je svršio studij bogoslovlja, određen je za studij njemačkog jezika. Njemački je studirao u Zagrebu i Freiburgu (Njemačka) od 1940. do 1944. godine. Diplomirao je na Zagrebačkom sveučilištu 1944. godine radom o Adalbertu Stifteru. Potom je imenovan profesorom na Gimnaziji u Visokom. Cijeli svoj radni vijek fra Mladen je proveo na tom radnom mjestu od 1944. do 1975. godine. Redovito je predavao njemački jezik, a po potrebi i hrvatski, francuski i vjeronauk. Uz nastavnički posao fra Mladen je vezano uz đake obavljao i druge poslove u Visokom. Odmah nakon Drugog svjetskog rata postao je prvi prefekt sjemeništaraca. Nakon nekoliko godina, kad je tu službu preuzeo fra Ignacije Gavran, fra Mladen mu je postao prvim pomoćnikom, i to bio kroz više od devet godina. Nesebično je te poslove obavljao i nije se pritom štedio. K tomu je još dugi niz godina bio voditeljem đačke kongregacije Serafska imakulata i glumačke đačke sekcije, odnosno bio je organizator raznih priredbi i akademija. Kao nastavnik znao je “natjerati” đake da nauče njemački jezik. O tome piše fra Ignacije Gavran, da je “taj uspjeh bio plod ne samo njegova rada u razredu nego još više njegova marljiva nadziranja nad tzv. lektirom iz njemačkog; to je tražilo sate i sate strpljivoga ispitivanja onoga što su učenici pročitali; naravno to se obavljalo izvan školskog sata, popodne” (Sjećanje na † fra Mladena Brčića, Bosna Srebrena, rat. izd. br. 1, 1992, 38). Kao profesor i odgojitelj, fra Mladen je bio osjetljiv na potrebe đaka, osobito bolesnih – to su oni i zamjećivali. Možda je to vezano i uz njegovo često bolovanje: kronični bronhitis, nekoliko operacija, artritis, katarakta i drugo.

Kad mu je godine 1975. stigla zamjena u Visoko, iako teška srca, napustio je Visoko i otišao u samostan na Goricu. “Na Gorici je kao umirovljenik punih 17 godina neumorno poučavao u njemačkom, francuskom, latinskom a po potrebi i engleskom jeziku gimnazijalce, studente, liječnike i medicinare. Posebno je bio od koristi našim “inozemcima” u prevođenju s njemačkog i u pisanju na njemačkom” – Nekrologij 1990. Umro je na Gorici 11. travnja 1992. godine od srčanog infarkta, a 12. travnja je pokopan na goričkom groblju.

Fra Mladen se bavio i spisateljstvom – intenzivnije po umirovljenju. Donosio je prijevode tekstova s njemačkog, a pisao je i samostalne radove te brojne informativne priloge. Surađivao je u reviji Dobri pastir (1973), u spomen-knjizi Franjevačka klasična gimnazija u Visokom (1975), Bosni Srebrenoj (1976, 1978-1980, 1982, 1983, 1986, 1990), u reviji Nova et vetera (1977-1978, 1982), Maruliću (1976), Maloj knjižnici Naših ognjišta (1979), Našim ognjištima (1978), Svetoj baštini (1982-1986), Svjetlu riječi (1984-1989) i kalendaru Dobri pastir (1978, 1982-1987).