Čitanja: 1 Sam 16,1b.6-7.10-13a; Ef 5,8-14; Iv 9, 1-41
Uvod. “Gospodine Isuse, daj da progledam, daj da ljude i svijet gledam kroz evanđeoske naočale“. Tko u Isusa Krista vjeruje, postaje novo stvorenje.
Središnja misao današnje liturgije jest: Isus- “svjetlost“; a, prema tome, i kršćanin – “dijete svjetlosti“. Kršćanin je po krštenju prešao iz tame k svjetlu. Voda Siloe i svjetlo su sastavnice čuda koje je Isus učinio prema slijepcu od rođenja. Ponekad muke, kao muka ovoga slijepca, služe za očitovanje Božjih djela. U evanđelju je to Božje djelo njegova spasenjska prisutnost u svijetu. Bog u Isusu Kristu dolazi k nama, ljubi nas i donosi nam spasenje. I mi možda patimo, bolesni smo. Pritom ne znamo zašto je to tako, ali u vjeri znamo da se po našoj patnji mogu “očitovati Božja djela“ ako pripustimo Krista u svoj život. Tako se po našoj muci Bog očituje, ponazočuje u svijetu: kad smo strpljivi, dobrostivi, zahvalni, kad navješćujemo Isusa Krista, kad još više ljubimo. Patiš, ali dopusti da Isus Krist na tebi očituje svoja djela spasenjeske ljubavi, za tebe i za druge.
U pripovijedanju o izlječenju slijepca uviđamo hod vjere. Počinje s priznavanjem Krista, čovjeka, Božjeg poslanika i proroka. Izliječeni slijepac vidi u njemu “onoga koji dolazi od Boga“, priznaje ga Sinom Čovječjim i Gospodinom. Samo onaj koji uviđa svoju sljepoću, koji traži svjetlo, dobiva vid Božjega svjetla. Poziv i dar Božji koji se primaju u krštenju moraju biti potvrđeni i vrednovani djelima života. Sam kršćanin ne samo da pripada svjetlu, nego je svjetlo, tj. izvor je svjetla po plodnim djelima, kao što su dobrota, pravednost i istina.
Najgori oblik sljepoće jest onaj koji nam omogućuje da vidimo isključivo samo ono što želimo vidjeti i još da živimo u uvjerenju kako je to sva istina. “Jedino znam da sam bio slijep i da sad mogu vidjeti“. Oni posjeduju znanje, moć, način govora, služe se znanstvenim argumentiranjima, ali slijepac posjeduje činjenicu i na nju se izravno oslanja. Susreo je jednoga koji mu je otvorio oči čudnim postupkom, ali očito uspješnim. Oni mogu reći ono što žele, ali on se drži doživljenog čuda. Ne pale njihove prijetnje, naredbe, zamke, ismijavanja, ucjene, preziri, pritisci. On ostaje postojan u onome što sigurno zna: bio sam slijep, a sada vidim. Takvo bi trebalo biti svjedočenje vjernika, utemeljeno na susretu, na iskustvenoj činjenici, na izravnom dodiru: ja vidim. Poslije toga susreta moj život je promijenjen, nisam više kao prije. Zadovoljan sam da mogu živjeti milost onoga svjetla. Slušam poziv Onoga koji mi je rekao: “Idi…“ Istinu ne želim otkriti iz knjiga, ali je želim otkriti na vašem licu.
“Već si ga vidio – reče mu Isus – to je onaj koji s tobom govori“. Slijepac Isusa prije nije vidio, samo je čuo njegov glas, a sada ga može gledati. Ali Isus ne želi da ga slijepac gleda tjelesnim očima, vodi ga do mogućnosti da gleda duhovnim očima, do zahvalne vjere koja se baca ničice pred njim. I po drugi put slijepac je poslušan, i po drugi put dobiva vid, ali sada vid vjere. Dolazi trenutak u kojem treba imati hrabrosti susreti se s njim licem u lice. “Vjeruješ li u Sina Čovječjega?“ “Tko je, dakle, Gospodine, da vjerujem u njega? Već si ga vidio, to je onaj koji s tobom govori“. Kada se ruše svi oslonci, tada je trenutak da počnemo hodati. Kada te svi sažalijevaju ili sumnjaju u te da si progledao, da si primio dar viđenja; kad vidiš ono što oni ne uspijevaju ili ne žele vidjeti, tada je trenutak da napraviš distancu od beskorisnih govora, obreda koji se ponavljaju i usredotočiš “čudesne oči“ u jednom jedinom smjeru. Kada se prepoznaš i priznaš “slijepcem od rođenja“ tada je trenutak da dopustiš da te nađe Onaj koji ti daruje mogućnost novog rođenja, koji ti omogućuje hod u svjetlu. Izlječenje nam dolazi kao bivšem slijepcu. Trebaš se oprati, skinuti naslage običaja, ponovo se očistiti od svega onoga što su ti drugi nalijepili želeći te oblikovati na svoju sliku i priliku po svom hiru. Vjernik je onaj koji uspijeva vidjeti na “različit“ način, tj. s Božjeg gledišta (1). Bog, koji “gleda srce“, neumoljivo odbacuje ljudske veličine, umišljene ličnosti, sveznalice, ambiciozne, mudrijaše i bira zadnje, najmanje, neprisutne. Nije dovoljno posjedovati vid, nego treba učiti gledati – promatrati.
“Probudi se, ti koji spavaš, probudi se od mrtvih i Krist će te obasjati…“. Kršteni izlaze iz tame grijeha i dopuštaju da ih obasja uskrsno svjetlo. Potrebno je učiniti svijetlima riječi i djela – čitavu osobu, dopustiti da nam svjetlo prožme srce. Malo svjetla uspijeva sve izmijeniti. Inteligentna riječ, još inteligentnija tišina, diskretna gesta, osmijeh dobrote, vedri pogled – i tame su poražene, život dosiže jasnoću, svi se osjećaju malo sretnijima ili barem manje zlima. Pozvani smo biti nositelji svjetla, tj. pozvani smo preobraziti u svjetlo sve što znamo, sve što činimo i što jesmo. Potrebno je skinuti masku zla koja se ugnijezdila u pore noći. Treba se ohrabriti da “vidimo jasno“, ne bojati se približiti Kristu i dati mu u sebi prostora kako bismo imali izgled lica koje ižaruje njegovo svjetlo.
Misao iz knjige:
fra Marko Semren, “SUSRET U RIJEČI, propovijedi i meditacije za liturgijsku godinu A”