Čitanja: Post 12,1-4a; 2 Tim 1,8b-10; Mt 17,1-9
Uvod. Gdje je Isus tu je Bog. Bog Otac uvijek je na njegovoj strani. Stoga je samo jedno važno: slijediti Isusa kamo god on pošao.
Evanđelje preobraženja jest duša čitave današnje liturgije. Isus se za trenutak preobražava pred trojicom učenika pokazujući im otajstvo svoga identiteta i buduće slave. Evanđelist vidi Isusa u molitvi “na visokom brdu“, nalazi se u zajedništvu s Ocem koji mu se objavljuje. Okružen je Mojsijem i Ilijom, tj. nazočni su Zakon i Proroci. Isus je onaj koji ispunja SZ. Privilegirani svjedoci govore o “njegovu odlasku“, tj. o potrebi križa kako bi ušao u slavu. U srcu preobraženja nalazi se objava Boga – Bogojavljenje, kao na krštenju na rijeci Jordanu. Svijetao oblak okružuje učenike, odzvanja Očev glas koji ga proklamira Mesijom i Božjim Slugom. Učenici, Petar posebno, u prigodi Isusova uhićivanja imat će strah i pobjeći će, ali i ovdje ispred nadzemaljske objave “obuzeti su velikim strahom i bacaju se ničice na zemlju“. Na Brdu preobraženja oni vide otvoreno nebo i objavu Boga Jednog i Trojstvenog: Otac pokazuje prstom “ljubljenog Sina“ kojega moraju slušati, i Duh Sveti, u obliku svijetlog oblaka, prekriva ih u sferi otajstva. Samo poslije Uskrsa bit će im dopušteno stvarno slušati i biti Duhom ovijeni. Petrov strah za vrijeme muke, privremeno skretanje s puta, slično ovome o kome govorimo – jer on je taj koji želi sagraditi tri sjenice – imat će svoje objašnjenje i svoje razrješenje u trostrukom pitanju Uskrsloga: “Voliš li me ti?“ (usp. H.U. von BALTHASAR, Luce della Parola, Piemme, 1990,51).
Naša čežnja je sačuvati ili nagomilati dobro ili dobra. Želimo u miru upravljati sadašnjim. Isus, naprotiv, zahtjeva da ostavimo ono što je sigurno, kako bismo hitali prema nesigurnom, prema onome što je još nevidljivo. Vjernik mora biti “ispružen“ prema budućem, trajno u hodu prema onom “još ne“. Ono što čini čovjeka velikim jest odluka: krenuti. Poput Petra želimo ostati u sjenici, u onom sigurnom – nagrađeni počinak produžiti u beskonačnost. Isus, naprotiv, goni na ponovni silazak s brda na tvrdi asfalt. Tamo ćemo susresti Isusa preobučena u siromaha, putnika, čovjeka bez stalnog boravišta. Emanuel, Bog-s-nama (Mt 1,23) svoje društvo osigurava isključivo onima koji su odlučni ići putovima svijeta: “Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim. Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta“ (Mt 28,19-20). Bog je vječno, uznemirujuće, uvijek novo otkriće.
Marcel Legaut razlikuje religiju autoriteta i religiju poziva. Religija autoriteta smatra istinu baštinom samo za čuvanje, branjenje. Vidi ljude kao stado kojim treba vladati, podložiti ga. Svaka promjena se smatra prijetnjom njihovu nepokretnom i konzerviranom zvanju. Imaju već upakirane odgovore za bilo koji problem. Vjernik je izgrađen izvana (ponašanja, prakticiranja…), poučen o svemu što mora činiti i izbjegavati.
Religija poziva, naprotiv, stavlja čovjeka na noge, od njega čini stvorenje pokreta. Obraća se savjesti i potiče slobodni i radosni pristanak pojedinaca. Izgrađuje čovjeka iznutra. Budi ga, potiče, otvara mu oči i usta, daje mu povjerenje, potiče ga na stvaralaštvo, čini ga odgovornim, omogućuje mu da uvidi svoje mogućnosti. Govori mu ono što jest, ono što može biti, ono na što je pozvan da postane, više od onoga što mora činiti. Napokon, to je religija osloboditeljica. Dok je religija autoriteta statična, koja ponavlja, druga je dinamična, uvijek iznenađujuća. Abraham otkriva Boga koji ne bježi natrag, nego uvijek ide naprijed. Abrahamov Bog je Bog obećanja a ne žaljenja. I mi moramo naučiti težiti “prema“, a ne čeznuti da se vratimo natrag. Vjernik se kao i Abraham svaki dan odlučuje uputiti se u nepoznato.
Vjera nam pomaže da prihvatimo rizik, avanturu. “Vjerom Abraham polazi iz svoje domovine i postaje stranac u obećanoj zemlji. Ostavlja jedno a uzima drugo. Ostavlja svoje zemaljske razloge a sa sobom uzima vjeru. Drukčije ne bi otputovao, nego bi mislio: to je ludost“ (Kierkegaard). Abrahamu je dostatna jedna Riječ. Jedna Riječ mora biti dostatna onomu komu su prekinute sve sigurnosti prošlosti kako bi izdržao u beskrajnoj noći, u očekivanju koje se čini da je bez kraja. Također apostolima, obasjanima svjetlom koje je anticipacija Uskrsnuća, mora biti dostatna jedna Riječ ( “Slušajte ga“) kako bi imali snage sići s Brda preobraženja i s Učiteljem prijeći put križa. Nije viđenje ono što osvjetljuje hod, kako Abrahamu tako i učenicima, nego je to Božja Riječ. “Svjetiljka mojim koracima je tvoja riječ“ (Ps 119,105). Vjernik, na isti način kao i Pavao, u krajnjoj slabosti, u slomu, u patnjama, u smrti, osjeća kako teče u njegovim vlastitim venama snaga uskrsnuća. Neka nam današnja i svaka druga sveta misa bude Brdo preobraženja, odakle nam puca pogled u Božju budućnost, odakle se možemo zagledati u vječno zajedništvo s Gospodinom, u onaj život koji već sada u nama klija.
Biblijske riječi, kao normativ za čitav život Crkve, vode i pokreću službenike u naviještanju, a Božji narod u molitvi, u svjedočanstvu i službi za svu braću i sestre. Neizmjerna Božja Riječ, kako bi poprimila snagu svjedočanstva, mora proći kroz ograničenu ljudsku osobu, kroz njezinu spoznaju i vjerodostojan doživljaj, a ipak nakon svega toga ne smije ostati prizemljena i okovana onim ljudskim. Ona nikad ne smije postati ljudska riječ, nego uvijek mora stremiti prema nebeskim visinama te nositi dušu izvan okvira vremena i prostora u zagrljaj Vječnome. Zadaća Božje Riječi jest: dati ljudskoj riječi božansku vrijednost, a ne božansku svesti na ljudske domete. Poziv kršćanina jest: suobličiti se Isusu Raspetome, kako bi se jednoga dana mogao suobličiti Isusu proslavljenome.
Misao iz knjige:
fra Marko Semren, “SUSRET U RIJEČI, propovijedi i meditacije za liturgijsku godinu A”