Marko Semren, SUSRET U RIJEČI, Propovijedi i meditacije za liturgijsku godinu A, Svjetlo riječi – Sarajevo, 2020.

Čitanja: Dj 2,42-47;  1 Pt 1,3-9;  Iv 20,19-31

Uvod. Od prvog uskrsnog dana pa kroz vjekove – sve do danas, do ove nedjelje, kršćanska zajednica nije prestajala – u Isusovo ime – okupljati se, slušati apostolski nauk, lomiti kruh Gospodnji i moliti. Zato smo sada i mi tu. Priznajmo apostolsku vjeru, povežimo se u jedno s Bogom i međusobno, priznajmo svoje grijehe i molimo od Boga čistoću srca da mognemo zajedno s Kristom slaviti tajnu “lomljenja kruha“.

Na drugu uskrsnu nedjelju svake godine iznova se susrećemo s Tomom, jednim od najosebujnijih Isusovih učenika. Prozvan je sumnjičavim, malovjernim i nevjernim učenikom, i to zbog njegove sporosti u prihvaćanju vjere u Isusovo uskrsnuće. U nekom smislu on je postao protulik i preteča svih modernih skeptika, poluvjernika i agnostika. Međutim, time se Tomi čini velika nepravda, jer to odražava samo jedan dio njegova života. Toma je isto tako i vjernik, i to vjernik čitavim svojim bićem, spreman na posvemašnje nasljedovanje i svjedočenje. A stara kršćanska predaja kaže da je u naviještanju evanđelja stigao najdalje od svih učenika, sve do Indije, gdje i danas postoje Tomini kršćani.

U susretu s Tomom možemo ustvari imati dvije različite vrste osjećaja: prvo se možemo čuditi kako to da osam dana nakon Isusova uskrsnuća još uvijek netko iz najužega kruga učenika ne vjeruje da je Isus uskrsnuo. No, ako smo Tomine poteškoće shvatili kao njegov mukotrpan put do vlastite vjere, onda nam on može vrlo brzo postati simpatičan kao čovjek koji ne želi povjerovati površno i olako, ali koji je spreman prihvatiti vjeru sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. U tom slučaju možemo reći: Hvala Bogu što je evanđelje zabilježilo Tomin slučaj, jer upravo na njegovu primjeru vidimo kako nikad nije kasno, kako čovjek koji iskreno želi vjerovati, koji u mraku svojih poteškoća uporno traži, uvijek može sresti Uskrsloga i u njega povjerovati.

Način na koji Toma izražava svoje sumnje i poteškoće da prihvati ono u što ga njegovi prijatelji uvjeravaju vrlo je zanimljiv. On više govori o njegovoj potrebi i želji da vjeruje, negoli o nekakvoj nevjeri. Jer Toma ne kaže: dok i ja ne doživim viđenje kao i vi, dok se i meni ne ukaže Isus, neću vjerovati, već: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati“ (Iv 20,25). Što to znači za Tominu i našu osobnu vjeru?

U Tominu zahtjevu sadržano je nešto bitno, ne samo za ispravno shvaćanje Kristova uskrsnuća već za kršćansku vjeru uopće. Uskrsli kojega su učenici vidjeli jest raspeti Isus, koji i kao proslavljeni na svome tijelu nosi tragove svojih rana. A to znači: Isusovim uskrsnućem Bog Otac je potvrdio smrt Svoga Sina na križu kao smrt za naše grijehe. Otada su Raspeti i Uskrsli neodvojivi. Za kršćanstvo je uvijek bila pa i danas je opasna teologija slave koja zaboravlja križ i Isusov poziv upućen učenicima da ga nasljeduju noseći svoj križ.

Može se reći da je na Kalvariji umrlo ono malo vjere ili, bolje, povjerenja koje su učenici imali u Isusa. Rasplinula su se sva njihova iščekivanja, propali svi planovi s njime. Sve je to bilo s Isusom na križ pribijeno. Toma je na posebno dubok i emotivan način sve to proživljavao. Njemu je bilo nemoguće shvatiti da njegov tako mučeni, ubijeni i pokopani Učitelj može biti živ i da on može ići propovijedati u njegovo ime. Toma zato ne raspravlja s učenicima jesu li oni nešto vidjeli ili nisu, već on želi provjeriti je li to što su vidjeli doista raspeti Isus iz Nazareta. To je razlog zašto on želi opipati njegove rane.

Tek je u ovom kontekstu shvatljiv odlučni Tomin zaokret: “Gospodin moj i Bog moj!“ (20,28). Nakon što mu je Uskrsli ispunio želju, Toma ne kaže: “Prijatelji, oprostite što vama nisam vjerovao. Evo, sad sam se i ja uvjerio da je onako kako ste mi govorili. Isus je stvarno uskrsnuo.“ U njegovim riječima sadržano je neizmjerno više. One su u isto vrijeme i Tomina velika ispovijed vlastite vjere i njegovo kajanje kao i obnova onoga obećanja koje je dao Isusu kad je pošao za njim. Nije pretjerano reći da je u susretu s uskrslim Učiteljem i sam Toma uskrsnuo na novi život. Sad je on novi čovjek koji s novom sviješću i novom sigurnošću stavlja Uskrslome na raspolaganje čitav svoj život.

Potražimo odgovor na pitanje što je vjera? Tomin primjer nam pomaže bolje shvatiti što je zapravo vjera. Nije to spoznaja i znanje do kojih je došao naš razum, već ponajprije spremnost našega srca prihvatiti Boga i njemu se prepustiti bez ikakva ograničenja. Kad je Toma iskusio Raspetoga kao Uskrsloga, za nj nije više bilo pogađanja ili kolebanja, već je uslijedila jasna i konačna odluka. U nas je, nažalost, često posve drukčije. Mi, obično, bez velikih krzmanja i izražavanja poteškoća kažemo svoj DA, a onda slijedi nebrojeno onih pojedinačnih ALI, koji su izraz našega polaganog povlačenja i popuštanja. Nema dosljednosti i odlučnosti u nasljedovanju Krista. Toma je sumnjao zato što je čitavim bićem tražio, da bi onda čitavim bićem nađeno i prihvatio.

Tomin primjer je dobra slika problema vjere uopće. Između čovjeka i Boga ne stoji nikada u prvom redu naš ljudski razum sa svojim intelektualnim poteškoćama, već puno više naše slabo, mlako i polovično srce koje se boji prihvatiti Boga i njemu se posve povjeriti. Njemački pisac K. Zuckmeyer napisao je roman s neobičnim naslovom “Vražji general“. Glavno lice romana koji govori o II. svjetskom ratu jest general koji u predahu dviju bitaka razgovara s jednim pilotom koji mu iznenada postavlja pitanje: “Generale, neka Vas ne iznenadi moje pitanje: vjerujete li u Boga?“ Nakon kratke zbunjenosti pitanjem, general odgovara: “Ja Boga nisam sreo u svom životu, ali to nije bilo do njega već do mene. Ja ga jednostavno nisam želio sresti, jer sam znao da bi me stavio pred odluke i zadatke koje sam htio pošto poto izbjeći. Ali mogu Vam reći da sam u strahotama rata sreo đavla i vjerujem da on postoji. Boga, to najveće otkriće čovječanstva, nisam sreo. Ali Vama savjetujem, tražite ga i dalje i vjerujte u njega.“ – Taj savjet posve je na tragu Tominih sumnja i poteškoća i zato vrijedan da ga svaki vjernik uzme k srcu. Jer Boga se ne može posjedovati, ali ga se može naći, ako ga se iskreno traži (I. DUGANDŽIĆ, Jedan je vaš učitelj. Biblijska razmišljanja u godini A, Hrvatski institut za liturgijski pastoral Zagreb, 2008, 90-93). Nađeni Bog jest radost, a radost je plod Duha Svetoga koji daje pravu kršćansku slobodu. Bez radosti mi kršćani ne možemo postati slobodni; postajemo robovi svoje tuge. Radost je mjesto iskustva Božje blizine. Mi kršćani baštinici smo istinske radosti jer smo se otvorili Radosnoj vijesti o Bogu Ocu, koji je ljubav, o Bogu Sinu Uskrslomu, koji nam je pokazao put, i o Bogu Duhu Svetome, koji nas ispunja i vodi.