Isus kaže o Duhu Svetom: „On će mene proslavljati jer će uzimati od onoga što je moje i to objavljivati vama“ (Iv 16,14). – Otvorimo se Duhu Svetom kako bismo dostojno proslavili ovu gozbu ljubavi.

Danas je dan Duha Svetoga, velikog protagonista našega života. Ali tko je Duh Sveti? To je Duh istine. Ne istine logičkog, racionalnog reda nego istine životnog i objavljenog tipa, objave koja nam govori koji je smisao stvari, smisao života. To je Duh jedinstva, ne jedinstva potrebe koje se rađa iznad naših glava bez poziva na naše sudjelovanje nego jedinstva slobode koje se izgrađuje u savjestima i stvara se u otvaranju bratstvu, koje gleda ljude ne više kao neprijatelje nego drugove na putu. Duh je vjetar, tj. apsolutna novost, Božje stvorenje koje uvijek ulazi oploditi ugušenog (umrlog) čovjeka i žalosnu prirodu, razriješiti i pobijediti čvor grijeha. Duh je oganj, koji naviješta čistu i potpunu transcendentnost Boga, najviši žar koji ne možemo dodirnuti, gorući grm koji nikad ne izgara. Duh je dinamička stvarnost koja djeluje na nevidljiv način i mijenja čovjeka iznutra, kako to ističe Posljedica: prožima, osvaja intimnost srca, tješi, hrani, pere, natapa, liječi, usmjerava, popravlja…

Duhu se ne protivi nego se povjerava čitav život. Povjerimo njemu danas naše srce, osobe koje ljubimo, crkvu i čovječanstvo. Duh istine i jedinstva, Duh koji je oganj i vjetar, sve nas vodi novoj stvarnosti, koja je čudo svakog dana.

Duhovi znače ponovno ujedinjenje čovječanstva. Duhovi su protiv Babilona. Graditelji glasovitog grada i tornja (Post 11) postigli su kao rezultat svoga velikog titanskog pothvata zbunjenost, raspršenje, podjelu. Čovjek koji se odvaja od Boga, grijehom, bira raspad. U Babilonu, zahtjev za govorom jednog jezika izaziva konfuziju zbog koje se ljudi više ne razumiju, ne uspijevaju među sobom komunicirati.

Na Duhove jedinstvo i razumijevanje ostvaruju se na suprotnom polu: kroz različite načine govora („svatko ih je čuo kako govore na vlastitom jeziku“). To pokazuje kako se univerzalizam spaja s poštovanjem različitosti; kako se jedinstvo aktualizira u pluralizmu. Duh Sveti je počelo ujedinjenja ali također i razlikovanja. Jednoličnost predstavlja karikaturu zajedništva u Duhu. Konformizam se uobličuje kao vrsta odbijanja dara slobode. Ne smiju se gušiti, manipulirati, izjednačavati posebnosti, nego ih veličati, kako bi Crkva dosegla dah univerzalizma. Na ujedinjenju svijeta se radi kada se usvoje mjere Božje, ne kada se ostaje tvrdoglav u zatvaranju „daha“ u naše krute sheme.

Koji je učinak naviještene riječi? Radi se o riječi koja utvrđuje kontakt s Bogom, probuđuje nešto iznutra, pali čežnju, ispunjava želju svjetla čuvanog u srcu; riječi koja nije bila tuđa, jer je u skladu s drugom posijanom riječju u dubini osobe tko zna od koga i tko zna kada. Jedina razumljiva riječ je ona koja „uskrsava“ drugu koju netko već posjeduje. Evo gdje se nalazi opažanje /percepcija različite riječi, koja dolazi izdaleka i izaziva duboki unutarnji odjek, čudno tajno suučesništvo. Jezici ne služe toliko da bismo se razumjeli, koliko služi napor da upoznamo i da se damo upoznati, prihvatiti i dati se prihvatiti, ganuti i dati se ganuti. Samo nakon što smo razumjeli i što smo bili razumljeni, ovlašteni smo govoriti različite jezike. Čudo jezika ne tiče se ušiju slušatelja, nego dublje silazi u srce. Univerzalna poruka Duhova se prevodi u univerzalni proziv.

Postoje darovi Duha Svetoga kao i plodovi Duha Svetoga (Gal 5,22). Također i plodovi ulaze u kategoriju dara, ali sugeriraju većim dijelom ideju obveze, odgovora, suradnje sa strane korisnika. Plodovi Duha obogaćuju osobu, ostvaruju je potpuno, ali također pridonose na određeni način u izgradnji zajednice. Stvar postaje još jasnija ako se suprotstave, kako to čini Pavao u poslanici Galaćanima, „djela tijela“ i „plodovi Duha“. Idolatrija…, neprijateljstva, nesloga, ljubomora, nesuglasice, podjele, zavisti“ dijele zajednicu, jer su na liniji Babilona. Naprotiv, …“ljubav, radost, mir, strpljivost, dobrohotnost, dobrota, vjernost, poniznost, vladanje sobom“ elementi su koji izgrađuju zajednicu, osiguravaju u njoj privlačnost i čvrstoću, jer su na liniji „ujedinjenja“ Duhova.

Isusov učenik opaža da živi prema Duhu po činu vjere, čuva uvijek nadu i animiran je ljubavlju. Tako čineći „tjelesni“ čovjek postaje „duhovni“ čovjek. Zbog toga Duh Sveti oživljava život Crkve i zabranjuje joj da zaboravi svoga Gospodina. Duh Sveti gradi jedinstvo među vjernicima i čini Crkvu, držeći budnim u njoj napetost i ljubav Zaručnice prema Zaručniku. Radi toga je Duh Sveti taj koji moli u svakom vjerniku: molitva postaje ne samo čovjekov glas, nego glas Zaručnice svete i bez ljage koja se obraća s božanskom ljubavlju svom Zaručniku. Duh Sveti je izvor snage za svaki apostolat koji nije ljudsko nego Božje djelo i svi su kršćani pozvani da budu apostoli, da svoju vjeru svjedoče riječju i životom.