Rodio se 2. veljače a kršten je 6. veljače 1886. godine. Rođen je u Ćosanlijama, župa Čuklić, od oca Tome i majke Katarine r. Teklić. U Čukliću je svršio osnovnu školu kod fra Ante Šakića. Srednju je započeo u Gučoj Gori 1899. godine u tzv. probandatu, a već sljedeće, 1900. godine, prelazi u Visoko u tek dovršenu zgradu Franjevačke gimnazije i tu nastavlja školovanje i dovršava šest razreda gimnazije.
U novicijat ga je primio obukavši ga u franjevački habit u Fojnici 14. srpnja 1905. godine fra Danijel Ban, provincijal. Tom prigodom uzeo je ime fra Ljudevit. Jednostavne zavjete položio je 15. srpnja 1906. godine u ruke provincijala fra Franje Komadanovića. Svečano ga je zavjetovao u Livnu na Gorici provincijalov delegat fra Bonifacije Vidović, gorički gvardijan, 16. srpnja 1909. godine. Studij bogoslovlja fra Lujo je svršio u Livnu i u Sarajevu. Za svećenika ga je zaredio 26. srpnja 1909. godine na svetkovinu sv. Ane u Vidošima biskup fra Marijan Marković.
Svoje svećeničko pastoralno djelovanje fra Lujo je započeo službom kapelana u Ljubunčiću od 1910. do 1914. godine. Od 1914. bio je pomoćnik novačkog meštra u Kraljevoj Sutjesci do 1918. godine. Potom postaje meštrom bogoslova u Sarajevu do 1922. godine. Ponovo odlazi u novicijat, sada u Fojnicu, za meštra novaka. Tamo boravi od 1922. do 1926. godine obnašajući tu službu. Godine 1926. vraća se opet u Sarajevo na Teologiju, gdje ostaje do kraja Drugog svjetskog rata. Kroz to je vrijeme višekratno obnašao službu gvardijana u samostanu svetog Ante na Bistriku. Na Teologiji je fra Lujo obavljao razne poslove. Na raspored predavanja na Teologiji stavljan je kao predavač i ispitivač raznih predmeta od školske godine 1919./20. do 1944/.45., izuzimajući one od 1922. do 1926. kad je u Fojnici meštar novaka. Redovito je predavao moral, pastoral, liturgiku, liturgijsko pjevanje, ali i logiku, kritiku i filozofiju 1920./21., redovničko pravo 1934./35., traktate o sakramentima, barem neke, 1944./45.
Višekratno je biran za direktora, odnosno rektora naše teologije. Tako je 1929./30. te od 1932./33. do 1938/39. redovito ravnao radom ove naše ustanove. Fra Lujo je osam puta izabiran za rektora. A to su godine pred Drugi svjetski rat – veoma burne na našoj teologiji. Tada se, naime, radilo o reorganizaciji studija teologije, a vršene su i pripreme te dogovori o izgradnji nove zgrade za teologiju na Kovačićima. Fra Lujo je u tom radu uvelike sudjelovao, posebno kao rektor Teologije.
Obnašao je i službu definitora Provincije 1940./41. godine. Za gvardijana na Gorici postavljen je 1945. Ali ubrzo je zatvoren, 23. prosinca 1947, a 27. siječnja 1948. osuđen je u Mostaru na osam godina robije. No pušten je na slobodu 30. studenog 1949. godine. Potom je bio kratko vrijeme vikarom na Gorici. Ubrzo je postao župnikom u Čukliću, gdje ostaje od 1950. do 1955. godine. Potom kraće vrijeme obnaša službu župnika i u Lištanima.
Pod stare dane 1958. godine povlači se u samostan na Gorici. Zlatnu misu je proslavio 13. rujna 1959. godine na Gorici, a 15. rujna 1974. proslavio je 65. godišnjicu misništva – željezno-čelični jubilej.
Na Gorici je i preminuo u dubokoj starosti kao dekan – najstariji član Provincije – 8. veljače 1978. godine. Dan prije slavio je redovito svetu misu. Kako je tiho živio, tako je tiho i umro. “Zapravo sve je to sličilo više mirnom prijelazu iz budnog stanja u san nego li prekidu života… Njegova bolest, odnosno staračka iscrpljenost trajala je ovaj puta vrlo kratko – svega 24 sata.
Opremljen svetim sakramentima preminuo je 8. veljače 1978. na Pepelnicu uvečer, nešto iza 20 sati. Na stolu mu se nalazio časoslov s krunicom a na klaviru je bila otvorena knjiga korizmenih pjesama, koje je on savjesno spremao za nastupajuće nedjelje i blagdane korizmenog vremena – opisuje fra Mladen Brčić fra Lujin prijelaz u vječnost.
O njemu je zabilježeno i sljedeće: “Bio je nadaleko poznat kao ispovjednik bogoslova, svećenika, redovnica svih mogućih vrsta, sve do danas. Bio je zborovođa, posebno je njegovao koralno pjevanje, te još i danas (1974. godine) svira na harmoniju i orgulje te u goričkom samostanu pjeva pjevane i svečane svete mise. A kad ustreba prvi je u ispovjedaonici vjernicima na raspolaganju” – zabilježio je o njemu fra Branko Krilić. “Otac Ljudevit bio je čovjek vjernik, blag, ponizan, ljubitelj istine i obdaren bonaventurijanskom dušom kroz cijeli svoj život, sve do duboke starosti, živio je u slobodi djece Božje u kojoj može uživati samo duša uistinu franjevačka i nevina” – (Necrologion II).