Grebenarević, fra Bonaventura (Luka) (1884. – 1943.)

Jakov Grebenarević ili Grebenar i Jela r. Semren dobili su u Biloj kod Livna sina 13. kolovoza 1884. godine, kojemu su 15. kolovoza na krštenju dali ime Luka.

Osnovnu školu svršio je u Livnu a srednju, šest razreda, u Visokom. Bogoslovlje je studirao u Livnu i Sarajevu. U novicijat ga je primio i obukao u franjevački habit u Fojnici 14. srpnja 1905. godine provincijal fra Danijel Ban. Tom prigodom uzeo je ime fra Anđeo Ljudevit.

Jednostavne zavjete položio je u Fojnici 15. srpnja 1906. godine u ruke fra Franje Komadanovića – još je fra Anđeo – a svečane je položio u Livnu u ruke fra Bonifacija Vidovića, provincijalova delegata, 23. rujna 1909. godine – otada je fra Bonaventura.

Sve stupnjeve sakramenta reda primio je u Sarajevu: podđakonat 18. rujna 1909, đakonat 19. i prezbiterat 21. rujna 1909. godine od biskupa Ivana Šarića. Godine 1907. je student na Gorici a 1909. u Sarajevu, i to 4. godine bogoslovlja.

Kao mladi svećenik fra Bono je 1910. godine imenovan za kapelana u Čukliću. Tu je i kateheta i ravnatelj Trećeg reda. Tijekom 1911. godine prelazi u župu Livno kao kapelan.

Iz Livna je premješten u Visoko za profesora na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji kroz punih dvanaest godina, od 1912. do 1924. Kao nastavnik predavao je latinski, grčki i hrvatski jezik, matematiku, zemljopis, krasnopis i gimnastiku. Uz to je u Visokom obavljao kroz izvjesno vrijeme i službu prefekta sjemeništaraca, ferijalnog prefekta klerikâ, prefekta klerikâ, te prefekta vanjskih đaka.

Iz Visokog je premješten za župnika u Ljubunčiću 1924. – 1925. U toj župi je istodobno i kateheta i ravnatelj Trećeg reda svetog Franje. Službu gvardijana obavljao je na Gorici od 1925. do 1928. godine. K tomu je i nedjeljni propovjednik, ravnatelj Trećeg reda, nadzornik i čuvar svetišta, ekonom kuće i voditelj duhovnih vježbi. Iza svršetka službe gvardijana na Gorici imenovan je župnikom u Vidošima od 1928. do 1932. godine. I tu je i kateheta i ravnatelj Trećeg reda.

Godine 1932. postavljen je za kapelana samostalne kapelanije u Podhumu kod Livna – vidoška filijala. I tu je kateheta i ravnatelj Trećeg reda. Na toj službi ostaje sve do 1935. godine kada je Podhum proglašen župom a on župnikom. Kao podhumski župnik dočekao je i svoju mučeničku smrt 1943. godine. Istina je da je fra Bono u rujnu 1942. godine izbjegao iz Podhuma pred partizanima i skrasio se u Sarajevu. No brzo se vratio u svoju župu. Kad su koncem 1943. godine partizani ponovo zauzeli livanjski kraj, fra Bono više nije htio bježati: “Neću bježati, pa što god Bog dadne; kada strada narod, patit ću i ja” (Vrhbosna, 1944, 243).

Partizani su ga zarobili 6. studenog 1943. godine u Podgradini dok je obavljao ukop jednog vjernika. Odveden je u Livno, zatvoren, teško zlostavljan više od tri tjedna, potom je osuđen na smrt i strijeljan u noći 1. prosinca oko 22 sata na izlazu iz Livna prema Bugojnu kod Bugojanske malte. Jedan mu je metak prošao kroz zatiljak i izišao na nos, a dva su mu probila grudni koš. Zakopan je na mjestu strijeljanja u smetlište. Partizanski stražar nije mu dozvolio ni da se ispovjedi pred smrt kod fratra-svećenika koji ga je pohodio. Nijemci i ustaše su ponovno osvojili Livno.

Fra Bonin grob je otkriven 14. prosinca 1943. Njegovo mrtvo tijelo je iskopano, preneseno na Goricu u samostansku crkvu, potom je 17. prosinca svečano pokopano na samostanskom groblju svetog Mihovila. Obrede je predvodio gorički gvardijan fra Serafin Sarić. Jedan od onih koji su se “pobrinuli za njega” pričao je kako je fra Bono, dok su ga vodili na stratište, sam sebi otpjevao ukopnu pjesmu: “Zbogom, dragi roditelji, braćo, sestre, prijatelji! Ja se od vas sada dilim, sastajem se s Bogom milim”… (Kronika, I, 402).

Za fra Bonu je zabilježeno “da je bio poznat kao vrlo ugledan i savjestan redovnik, te čovjek molitve i rada. U svim svojim službama je bio vrlo točan. Spram braće redovnika jako pažljiv i obziran. Prema svojim župljanima u svako doba u svemu susretljiv i bliz im, uslijed čega ga je narod jako volio i odan mu bio” (Glasnik banjalučke biskupije, 1944,1, 8-9).

.

Podijelite: