Riječ pokora ukazuje nam na ono nešto što u nama postoji i priječi nas da primimo i u sebi razvijamo život što izvire iz Isusova uskrsnuća. Što je to što je potrebno pokoriti? Što nam je učiniti sa sobom? Što bismo u sebi trebali pokoriti da bi se naš život razvijao u skladu s vjerom uskrsnuća?

Počinje korizma, vrijeme hoda prema Uskrsnuću Isusovu. Tri su teme koje prevladavaju u današnjim čitanjima: krštenje, obraćenje i pustinja, kao mjesto kušnje, borbe, napasti. Evanđelist Marko nam govori o borbi između Krista i njegova protivnika, koja se završava Kristovom pobjedom. Prepoznajemo prisutnost Duha Svetoga koji Isusa odvodi u pustinju. Isusova kušnja u pustinji u isto je vrijeme i objava pobjede u našoj vlastitoj pustinji, pobjede u teškim trenutcima snagom  pokore i odricanja, pobjede u prostoru u kojem je đavao mislio da je apsolutni gospodar. Prepoznajmo u tome objavljenje Gospodnje dobrote i ljubavi. Isus je govorio slušateljima o kraljevstvu nebeskom iz pustinjskog iskustva i krajnjih izloženosti. Bio je među zvijerima, ali nije postao njima sličan. Nije ga pustinja pretvorila u zvijer. Sotona ga je iskušavao, ali on nije preuzeo njegov način ophođenja. Bio je izložen krajnostima pustinje, ali neće izlagati druge istim krajnostima. Prošao je kroz kušnje kroz koje najveći dio ljudi prolazi, ali je otkrio što većina ne otkrije. Zvijeri ne moraju čovjeka pretvoriti u zvijer, Sotona ga ne mora učiniti sebi sličnim, pustinja ga ne mora učiniti bodljikavim, surovim i otrovnim.

Bog je s nama u borbi za život i ide pred nama kao saveznik i prijatelj, kako bi nas oslobodio od smrti i približio punini života. S neumornom ljubavlju prema čovjeku, ljubomoran na svoje stvorenje, želi čovjeka dirnuti u srce koje je često očajno, ispunjeno tugom, nagrđeno mržnjom, kako bi mu predložio put ljubavi, put spasenjskog dijaloga. Moderni čovjek je tvrdoglav i želi djelovati bez Boga, kidajući odnos sa svojim Stvoriteljem. Ovo ponašanje  vodi ga uništenju, u smrt. Bog ne odustaje od svoga stvorenja. Neprestano ga traži i daje mu priliku za spasenje. Isus nam objavljuje Oca ljubavi i postaje Bog-s-nama, onaj u kojem svaki čovjek može naći prijatelja s kojim se bori, radi, znoji i umire. Upravo zbog ove Isusove prisutnosti osjećam da moja pustinja oživljuje, osvjetljuje se – ponovo cvjeta.

Pustinja je mjesto tišine, osamljenosti, mjesto susreta sa samim sobom. U toj tišini progovara Bog. Arapi smatraju da je pustinja Božji vrt gdje Bog može u miru šetati. Pustinja dopušta nastavljanje dijaloga prekinutog u edenskom vrtu. Ali, osim što može susresti Boga, čovjek u pustinji nužno susreće i Neprijatelja. Pustinja tako postaje mjesto napasti i borbe. Pustinja ti nalaže askezu tj. vježbu, napor, disciplinu. Riječ je o svladavanju neurednih težnja prisutnih u nama kako bi smo u vlastitom životu postigli ravnotežu. Askeza nije jednostavni negativni čin. Ne radi se samo o gušenju, potiskivanju, nego o odgoju, o discipliniranju pobunjenih sila naše naravi koristeći ih za razvoj sklada i potpunosti osobe. Askeza traži napor, mrtvenja, žrtve. Pustinjaci su znakovito nazivani „atlete“, „borci“. Sam Pavao govori o trci, o natjecanju (l Kor 9,24-26). Na koncu vlastitoga života iznosi ovu bilancu: „Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao“ (2 Tim 4,7).

Askeza nije mučan „posao“ pridržan samo monasima. Upravo nas monasi podsjećaju da nema kršćanskog iskustva bez borbe, ustrajnog angažiranja, napora. Čudno je da su mnogi ljudi spremni boriti se, podnijeti neopisive žrtve za različite ovozemaljske ciljeve. Bore se uporno i ne štede se u naporima, odreknućima samo da bi uspjeli zaraditi, da bi postigli karijeru, položili ispit, uspjeli na različitim područjima. Ali kada se radi o uspjehu u kršćanskom životu zavaravamo se misleći da smo oslobođeni borbe. Življenje evanđelja ne ide samo od sebe. Obraćenje nije bezbolna operacija, nego itekako uključuje odricanje, cijepanje, lišavanje mnogih komoditeta. Kršćanski hod nije mirna ekskurzija na religiozno područje. Napasti se ne mogu nadvladati ako se ne upotrijebi prikladni otpor. Sile zla ne mogu se pobijediti povlačenjem s bojnog polja. Hod prema Uskrsu prolazi kroz pustinju. To je put oslobađanja, a ne lakoće. „Put križa“, više je nego „pobožna vježba“. To je „neugodna vježba“, ali vodi uskrsnuću. Isus koji pobjeđuje đavla, otkriva nam da đavao nije svemoćan te da ga je moguće pobijediti u svakoj njegovoj zamci i napasti. Ta pobjeda nije samo Isusov osobni okršaj s đavlom, nego je ona otkupiteljski čin ljubavi i spasenja. Isus pobjeđuje i za nas, pobjeđuje i u svim našim situacijama jer je, pobijedivši jednom zauvijek, došao da nas otkupi i spasi od ropstva đavlu. Stoga je potrebno obratiti se, povjerovati Isusu, svakoj njegovoj riječi, povjerovati da nam se svakodnevno nudi snaga njegova života i dara, rezultat njegova križa i uskrsnuća. Valja povjerovati evanđelju. Neka ova nedjelja bude i naša iskrena molitva Isusu za pomoć, molitva za snagu vjere koja nam omogućuje hod  njegovim stopama. Tražimo tu istu pomoć i od zajednice vjernika, pomoć da se obratimo i da prihvatimo Isusa kao svjetlo svijeta, kao učitelja svoga života. Pomozi nam, Isuse, da se potpuno opredijelimo za tebe i da se tvoje kraljevstvo istinski nastani u nama!