„Svemogući Bože, ti nam daruješ svetu četrdesetnicu kao vrijeme obraćenja i pokore“. Ovim se ističe da nam je korizmeno vrijeme, što ga upravo započinjemo, Božji dar i ponuda. Zašto nam Bog daruje ovo vrijeme i što bi se u njemu trebalo dogoditi? Da napredujemo u spoznaji Isusa Krista i da u svom životu očitujemo snagu Kristova otkupiteljskog djela.

Korizmom počinje vrijeme priprave za Uskrs, suočavanjem licem u lice sa samim sobom pripremamo se za susret licem u lice s Bogom. Korizma je privilegirano vrijeme milosti koja nas namjerava odvesti korijenima našega života vjere – Bogu. Korizma je velika škola vjere: povijesne vjere (1) utemeljene na iskustvu Božjih zahvata u povijesti Izabranog naroda; uskrsne vjere (2) usredotočene na Krista Isusa uskrsloga i napastovane vjere (3), tj. vjere koja treba proći kroz kušnju dok se ne ostvari i dosegne ono što vjerujemo.  Korizma je vrijeme srca, stoga nas poziva da češće drugujemo s riječju Božjom u Svetom pismu te tako produbljujemo svoje vjerničko znanje i tako postanemo sumišljenici s Bogom. Korizma nas poziva nadasve da češće drugujemo među sobom kao vjernici, napose udružujući se u dobrotvornosti, što je društveni izraz naše vjerničke povezanosti. Crkva želi da nas Korizma privede što češćem i svjesnijem euharistijskom zajedništvu u cijeloj misi, nadasve u pričesti, kad se izražava i pothranjuje naša zbiljska povezanost s Kristom i među sobom.

Danas nas Riječ Božja podsjeća da smo robovi, razočarani i napastovani, ali živi u nama želja za našim dostojanstvom i da budemo spašeni. Imamo potrebu da ispripovjedimo našu povijest kao spašenici (1): „…Onda smo vapili Gospodinu … i Gospodin je čuo naš glas“. „Tko god u njega vjeruje, neće se postidjeti“ (2). Imamo potrebu da se sjetimo da je veća od napastovanja sigurnost da je Bog prisutan svaki dan, da ga prihvatimo važnijim od kruha, privlačnijim od slave, sigurnijim od obijesti (3).

Tko je napasnik? Prema Lk 4,3 to je đavao, čije je značenje rastavljača ili klevetnika, tj. onoga koji trajno kuša odijeliti stvorenje od Stvoritelja, čovjeka od Boga, klevećući Boga čovjeku, odijeliti čovjeka od drugih klevećući druge. Ta kleveta jest: drugi te žele podložiti, iskoristiti, obrani se, ne vjeruj im. Želi odijeliti čovjeka od samoga sebe: ne pouzdavaj se u sebe – pesimizam. To je rastavljačka aktivnost koja se opire nadi ujedinjujuće snage Boga. Protivnost je ne nadati se, ne ujediniti se, ne biti zajedno, ne povjeriti se, nemati povjerenja u se i tako izgubiti nadu. Šapće nam: nema spasenja, nema Riječi Božje, stvari nemaju smisla, život nema smisla. Sve ovo se krije pod različitim značenjima: stvarni očaj, elegantni stoicizam, rezignirana gorčina; očaj postaje samonapuhanost, ima svoju filozofiju, izmišlja se razlog postojanja ove gorčine – nedostatak smisla stvari (usp. C.M. MARTINI, Le virtù del cristiano, Piemme, 1988,317-318).

Napast je zlo koje se nudi kao dobro i kušnja je navala zla u ruhu dobra, a čovjek voli dobro. Napastovanje se sastoji u obmanjivanju/zavaravanju da može biti drugi put osim onoga, krajnje teškog, koji je trasiran Božjim planom („Ako nema žrtve nema spasenja“). Napastovanje je zavođenje prečacem, laganim putem, kriterijem normalnosti („svi tako čine“). Napastovanje su stijene koje se izravno pretvaraju u kruh bez prijelaza kroz čovjekov trud, zahtjeva pravednosti, prakse zajedničkog dijeljenja. Sredstva koja postaju ciljevi. Napastovanje je čudo (mirakulizam) kao automatski „proizvod“ vjere. Napastovanje je sugestija svetog spektakla koji oslobađa od obveze i svagdanjeg angažmana prema Riječi Božjoj. Napastovanje je upotreba sile, prisile kako bi najveći broj ljudi doveli k Bogu (sveti ratovi itd.). Napastovanje je predlaganje drugog puta kršćaninu koji nije spojiv s Kristovim normama.

Što za nas znače mrtvljenje, žrtva, pokora, odricanje? Ili ne treba dirati ništa? Nesreća je, ako sve izgleda nedodirljivo, tada nema „ostatka“. Mrtvljenje ostaje uvijek bolno djelovanje gubitka. Da bi se imalo, potrebno je dati. Da bi se „bilo“, potrebno se podložiti. Da bi se rasvijetlilo, potrebno je sakriti se. Budući je naša prisutnost korisna rastu drugoga, nužno je nestati. Da bismo zaradili, moramo „odbaciti“. Da bismo sebe sveli na bitno, moramo se svući. Ako se pokorničke prakse prevode u izrugivanje, osornost, nervozu, nečovječnost, tada naš bližnji mora platiti cijenu naših žrtava. U tom slučaju ne radi se o odricanju bdijenja i postova, nego njihovu usmjeravanju prema mirisu, veselom licu, spontanom smiješku, strpljivosti, nježnosti. Postoji mračna, žalosna, teška pokora. Ali postoji također i radosna, osloboditeljska i svijetla pokora. U prvom slučaju, nameće nam se činiti „teške stvari“ koje su ponekad diskutabilne za Boga. U drugom slučaju, polazi se od divljenja što je ljubav Božja učinila za nas (1). Tada pokora postaje čin „zahvalnosti“: prepoznaju se inicijative, pothvati „stvarateljska otkrića“ Božja i odgovara se donoseći plodove prvina, znak punine, oslobođenja, radosnog života, jer su pobijeđena sva ropstva.

Nismo vjernici jer činimo žrtve, nego smo vjernici jer vjerujemo i kušamo ljubav Božju. Pokora, prije nego što je lišavanje, mora izraziti usklađenu predanost Nekomu. Nisu mrtvljenja ta koja proizvode i kušaju ljubav, nego je ljubav ta koja sugerira i opravdava mrtvljenja. Božja radost ne ovisi o onome što mi činimo za Njega, nego od onoga što mu mi dopuštamo da ispuni u nama. Prvine nisu nezreli plodovi, nego zreli. Određene pokore, naprotiv, imaju opor, neprijatan okus jer su pretrpjele nasilni, nametnuti  proces, umjesto da su sazrijevale spontano i slobodno u ljubavi. Također za pokoru, kao i za ljubav, treba učiniti da funkcionira mašta: izumjeti, mijenjati, voditi računa o prilikama. „Srcem se vjeruje, a ustima ispovijeda vjera“. Također kada se predstavimo Bogu s košarom prvina, ne idemo dati nego primiti. „Bog ne gleda na veličinu naših djela, nego na ljubav kojom su učinjena“ kaže sv. Terezija Avilska.