Došašće je liturgijsko vrijeme i dimenzija čovjekova srca. Ono u nama želi pobuditi nov polet za naše sve svjesnije i založenije suobličavanje Kristu. Sam pojam “došašće“ sadrži govor o dva Isusova dolaska. Dolazak koji se dogodio u prošlosti (onaj o prvom Božiću – utjelovljenje), kojega se mi u ovom periodu vjerom radosno sjećamo, i drugi dolazak onaj “u slavi“, koji u nadi i radosti iščekujemo. Gospodin će doći jer je to on rekao, Gospodin će doći jer ga mi pozivamo. Gospodin će doći kako bi ispunio ono što je započeo u prvom Božiću, ali kako? Svojim trajnim posjetom svaki dan Gospodin dolazi u euharistijskom otajstvu, u kruhu života, a, nažalost, tako se često dogodi da ne marimo za tu hranu koja život znači. No, ako njegove dolaske sada previdimo, kako ćemo ga moći prepoznati i dočekati kada dođe kao Sin Čovječji u slavi?!

Došašće želi u nama pobuditi nov polet za naše sve svjesnije i založenije suobličavanje Kristu. Kršćanin zna da se s Bogom uvijek može početi iznova. Početak liturgijske godine ima za temu kraj, završetak nečega: “na koncu dana“; “naše spasenje je vrlo blizu“ (2); “kao što bijaše u dane Noe, tako će biti dolazak Sina čovječjeg“ (3). Govoriti na početku Došašća o kraju nije neobično kao što se može na prvi pogled činiti, jer je kraj-cilj prvo što trebamo imati na pameti, iako je zadnje što u životu trebamo ostvariti. Kraj je ono što nam daje orijentaciju u životu, smisao što trebamo činiti, izbor što odabrati, posao koji uraditi. Svaka osoba ima svoj smisao, cilj života: kvalitetu i plemenitost tog cilja kvalificira ili diskvalificira čovjekov život. Sam cilj određuje i putove kako ga ostvariti. Današnja liturgija predstavlja nam kršćanski život slikom puta. Čovječanstvo je na putu prema Kristu. Božji plan spasenja se dubinski ucjepljuje u povijest čovječanstva i progresivno se aktivira preko različitih etapa. Izaijin opis predstavlja sve narode na putu prema Gospodinovu hramu u Jeruzalem, a ostvaruje se u Kristu, našem Gospodinu i Spasitelju.

Prema kojemu cilju ići? “Probudi, Gospodine, u nama volju da idemo u susret Kristu koji dolazi“; “hajdemo s radošću u susret Gospodinu“. Ovi i drugi liturgijski izričaji podsjećaju nas da smisao vjernika-kršćanina ne može biti nitko i ništa nego Krist Gospodin, koji je već došao kao Mesija, a koji će doći kao Sudac. Isus nam svaki dan dolazi u susret kao Spasitelj kako bismo živjeli u punini život koji nam On daje u svetoj pričesti. Bog koji dolazi jest Bog koji je postao čovjekom u Isusu Kristu. Ali ovo utjelovljenje se ne shvaća samo kao povijesni događaj, nego kao događaj koji se u različitim oblicima obnavlja. Utjelovljenje je progresivni pokret koji ide od Boga Oca po Isusu Kristu; od Isusa povijesnog cjelokupnom tijelu čovještva do toga da se otkriva u svakom čovjeku.

Na koji način ići u susret Kristu? Kršćanin koji je odlučno nakanio ići u susret Kristu koji dolazi mora prijeći svoj put u svjetlu: “Hodimo u Kristovu svjetlu“; “odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti“. Kao djeca Božja, ne možemo nego hodati u svjetlu razuma koji nam daje da možemo shvatiti ono što je u životu pravedno, ispravno, pošteno. U svjetlu vjere koja nam pomaže da sve gledamo u svjetlu vječnoga života, da možemo nadići ono što nas često uvjetuje i zarobljava. U svjetlu savjesti koja nam pomaže da pronađemo smisao dobra kako bismo obnovili istinu i ljubav u srcu čovjeka.

Pozvani smo “probuditi se iz sna“, a to znači probuditi se iz obamrlosti i ravnodušnosti, iz loših navika čiji postajemo robovi, iz osrednjosti koja nas otupljuje, iz lijenosti koja nas čini nemarnima i bez inicijative. Kršćaninov pogled mora težiti u visinu i u daljinu kako bi u duhovnom životu postigao cilj ustrajno živeći svoje apostolske obveze.

  “Bdijte, dakle,… i budite pripravni“. Put za susresti Krista označen je bdijenjem. Vjernikovo bdijenje nije pasivnost, besposlica i lijenost, nego živa nada, prema “znacima vremena“. Vjernikovo bdijenje je znati prihvatiti Gospodinovu prisutnost u različitim životnim okolnostima. Biti budni znači imati okretnost duha, biti samosvjesni ne biti samo promatrači povijesti nego protagonisti u prvom planu, djelatnici bratstva i mira. Radi se o aktivnoj budnosti u molitvi i ispunjavanju obveza kako bi se ostvario u nama i izvan nas dolazak Božjeg kraljevstva. Dolazak Gospodinov je kraj povijesti i naše vrijeme je prostor za naše obraćenje i za naš sud koji nije odgođen za “kraj“, nego se danas čini u našem životu, u našim osobnim i zajedničkim izborima.

  “Zaodjenite se Gospodinom Isusom“. Zaodjenuti se Isusom traži mijenjanje mentaliteta – načina mišljenja: ne prosuđivati prema ljudskim nego prema evanđeoskim kriterijima. U procesu obraćenja, kojemu se treba podložiti svaki vjernik, ova promjena je vrlo teška jer, ako su ideje te koje čine čovjeka, promijeniti ih traži veliki napor i samo Božja milost može to uspješno učiniti. Zaodjenuti se Kristom traži da dubinski živimo pravdu, dobrotu, blagost i opraštanje; znači živjeti prema evanđeoskim vrednotama koje životu daju novu dimenziju. To znači pustiti se da nas prožme prisutnost Duha Svetoga koji želi nanovo u naša srca izliti svoju ljubav; koji nas želi voditi u istini i osposobiti nas za doček Gospodina koji dolazi spasiti nas.