Riječ Božja svima nam je ponuđena da je čujemo, poslušamo i u život provedemo. Od slušanja dolazi vjerovanje, od vjerovanja življenje prema toj Riječi. Može li se u  našem životu prepoznati da zaista živimo za susret s Kristom? Činimo li sve, koliko je do nas, da nas Kristov dolazak i taj susret s njim ne bi zatekao nespremne? Neka barem od danas naš život postane više adventski.

Došašće je liturgijsko vrijeme s naglašenim pozivom na budnost i molitvu. Ljudsko srce, zapravo cijeli ljudski život, bez obzira na broj godina, jest življenje velikog došašća. Naš život obilježen je očekivanjima. U samom pojmu došašće u vjerničkom smislu iščitavamo govor o dva Kristova dolaska: dolazak koji se dogodio u prošlosti (onaj Božića – utjelovljenje),  kojega smo pozvani u ovom periodu sjećati se i u otajstvima ga slaviti, i drugi dolazak – onaj „u slavi“. Proslavljanje došašća kreće se između ova dva pola: srdačno sjećanje, puno vjere i čekanje, puno nade i radosti. Gospodin će doći jer je to on rekao. Doći će jer ga mi pozivamo i s nadom čekamo. Gospodin će doći kako bi ispunio ono što je započeo u prvom Božiću. Ali kako? Svojim trajnim posjetima. Da, svaki dan Gospodin dolazi u otajstvu. U otajstvu, tj. u nevjerojatnom iznenađenju Boga koji nas uvijek ljubi. Također Crkva sama, u obnavljanju kruga velike molitve, počinje ispočetka. Došašće zahtjeva budnost u molitvi, spremnost činiti dobro i podržava nadu u vječnu sreću života u Bogu.

 Romano Guardini je govorio da smo uvijek u novom stanju čekanja. Nitko ne može reći da je zaista utjelovio Gospodina. Stoga za onoliko koliko se Krist nije utjelovio u tebi, mora još doći i ti ga moraš uvijek čekati i ti ga moraš uvijek zazivati. U liturgiji se govori: „Da se ostvari blažena nada i dođe naš Gospodin Isus Krist“. Njegovo je ime: Onaj koji je došao, koji dolazi i koji će doći. Zato smo uvijek u stanju očekivanja, uvijek u stanju raspoloživosti, uvijek u stanju mogućnosti novog utjelovljenja.

U današnjoj liturgiji zapažamo Pokret odozgor: postoji dolazak, toliko iščekivani, koji Izaija vidi kao nečuveni događaj: „O da razdereš nebesa i siđeš!“ (Iz 63,19). Bog je u Kristu  „sišao“ među nas, pokazao je lice Očevo. Izaija priznaje: naš je grijeh što smo se pobunili i udaljili od Boga. Ali također kao da Bogu prigovara: naljutio si se i okrenuo nam leđa, ostavio na cjedilu „djelo ruku svojih“ (Iz 64,7). Uzvišeni Lončar je prestao ljubiti, nema više interesa oblikovati glinu jer je vidio da se njegovo remek-djelo pokvarilo. Izrael na usta Izaije u sebi otkriva zlo neiskorjenjivo, progresivno otvrdnuće. Iako je imao mogućnost okriviti sve one snage protivne Bogu, radije izabire prozvati Boga na „odgovornost“. Istodobno priznaje nemoć sa strane čovjeka da se oslobodi vlastitih grijeha. Samo Bog je jači od zla. Čovjek sam ne može učiniti ništa. Grijeh je bitno viđen kao prekid s Bogom i dosljedno zastranjenje, gubljenje orijentacije u vlastitom životu, kao paralizirajuća obamrlost, nemogućnost ponovnog uspostavljanja životnog dodira. Najgora kazna je biti prepušten grijehu. Opraštanje ne može biti drugo nego „ponovno zadobivanje“ milosti gledanja lica Božjega. U istom trenutku u kojem me On vidi kao grešnika, spašen sam. Zato trebam moliti: „oprosti mi“, to znači tražiti  „gledaj me, uzmi me u ruke i ponovo se lati svoga djela“. Čovjek je stvoren za nadu i budućnost. Ta nada je sam Bog, koji čovjeku izlazi u susret i koji mu se kroz povijest spasenja otkrivao sve više i sve dublje. Samo adventski čovjek, čovjek koji živi s pogledom na dovršenje svoga života, može biti čovjek u punom smislu riječi.

Pokret odozdol polazi od čovjeka. Evanđelist Marko donosi prispodobu o čovjeku koji kreće na put, a slugama povjerava brigu za svoju kuću. Na slugama je da vjerno vrše povjerenu dužnost. Jedno je sigurno:  Gospodin se može vratiti svakog trenutaka. Evanđelist nas četiri puta poziva na budnost. Bdjeti uključuje obvezu izvršavati vlastitu dužnost bez odgađanja zbog umora ili lijenosti. Marljivi sluga ne spava dok mu je gospodar odsutan. Možda nam Gospodin neće imati ništa  prigovoriti ako nas nađe „zaspale“ iza kako smo vjerno ispunili svoju dužnost. Velika je razlika između „zaspalosti“ iz lijenosti, neodgovornosti i sna koji je znak da je sve u redu „unutra“, sna koji je posljedica dobro obavljenog posla. Gospodina će zanimati ako smo i kada smo zaista „budni“ u našem pozivu. Ako je ono što radimo prožeto ljubavlju prema Gospodaru i prema našim bližnjima, svejedno je hoće li Gospodar doći „uvečer ili o ponoći, za prvih pijetlova ili ujutro“ (Mk 13,35). Za nas kršćane Bog nije samo Gospodar. On je naš Otac i zato u radosti iščekujemo susret s njime. Ne zaboravimo: Ljubav je Božji put prema ljudima i put ljudi prema Bogu.