Došašće ili Advent jedno je od onih vremena koje liturgija naziva „milosnim“ ili „svetim“ vremenom jer je u njemu Božja ljubav posebno djelotvorna. Cilj te djelotvornosti jest da ojača vjeru i produbi želju za Bogom.
Može li čovjek biti „kriv“ za konac svijeta? Kada je Luka pisao evanđelje, nije mogao zamisliti da će strašne potrese /različite pokuse atomskih bombi/ u naše vrijeme prouzrokovati čovjek. Nismo još dosegli mogućnost da srušimo sunce, mjesec, zvijezde. Ali čini se kako je čovjek izabrao da postane stručnjak za katastrofe, specijalist za prouzrokovanje planetarnih kataklizmi. Čovjek je opremljen da učini da se dogodi kraj svijeta. Istodobno i tolike druge su stvari uništene: nestaju vrednote, škripe sigurnosti, strovaljuju se stalnosti /izvjesnosti/, razrješuju se mitovi koji su držani nerazorivima. Nešto se pokvarilo unutar i izvan nas. I što je još gore, nitko ne sanja da će „umrijeti zbog straha i zbog očekivanja onoga što se mora dogoditi na zemlji“. Mnogi ne mare gledati s onu stranu svoga danas. Dijagnozu i uzroke ovoga fenomena kolektivne nesvjesnosti Krist je formulirao: naša su srca „otvrdnula-otežala“ /kao što je to bilo s faraonom u Izlasku/. Umjesto bdijenja više volimo tromost-lijenost, umjesto jasnoće više volimo lakomislenost.
Odakle da počnemo? Današnje 1. čitanje ne mari za katastrofe i poziva nas na nadu: „Evo, dolaze dani kad ću ispuniti dobro obećanje“ (Jer 33,14). „Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje“ (Lk 21,28). Uz mnoga očekivana ispunjenja obećanja sjetimo se da je Bog taj koji drži riječ. Među tolikim neredom koji nas nuka da uvučemo glavu u ramena i zatvorimo oči gotovo predstavljajući sebi oluju koja nadolazi na nas, ima Netko tko nas goni da podignemo glave kako bismo zamijetili, s onu stranu ruševina, zoru spasenja i oslobođenja koje su već blizu. Čekanje je sve usmjereno na radosni događaj. Dakle: je li kraj ili početak? To je kraj koji određuje početak. To je kraj koji točno utvrđuje polazište. Stoga nam se postavlja pitanje ne „gdje ćemo završiti?“, nego „odakle da počnemo?“ Paradoksalno: počinje se od kraja. Znakovito je da se danas u 1. nedjelju liturgijske godine govori o kraju kako bismo razumjeli da se usmjerujemo prema izvoru /počelu/, da idemo u susret početku. Nije vrijeme da govorimo o katastrofama, nego o nadi.
Može li u pustinji svijeta iznići klica? Ovdje nam pomaže predstavljena slika proroka Jeremije: klica. Nada nije čvrsta, potpuna, konačna građevina. Ona je klica ili znak života; mogućnost, obećanje, slutnja, dogovor /sastanak/ za budućnost. Za klicu se ne možemo uhvatiti kako bismo našli sigurnost i pobijedili strah. Klicu moramo čuvati očima, braniti je od studeni toplinom srca, poduprijeti njezin razvoj u nadi. Evanđelje nam ne nudi sigurnosti. Predstavlja nam klice koje nam pomažu rasti i mi smo angažirani da im pomognemo da rastu. Klice niču također u pustinjama svijeta. Cvjetaju među ruševinama. Čine se diskretnim i neustrašivim među pukotinama neplodnog zemljišta. Ondje gdje su procjepi hridi sigurnosti tradicionalniji, može biti sakriveno sjeme.
Nada je teška, jer samo malo odškrinjuje zastor kako bismo vidjeli ili kako bismo naslutili nešto u daljini. Nada nam ne nudi danas nešto za uživanje, mjerenje, klasificiranje, nego nam nudi uživanje danas za ono što će se moći deblokirati sutra. Nadati se znači pouzdati se u budućnost i pripremiti je u strpljivosti, u čekanju sa strepnjom, u vjernosti prisutne odgovornosti. Klica ne obmanjuje. Klica nas izlaže riziku života. Stoga ne smijemo dozvoliti da se nada ugasi.
Pavao nas potiče „da se svidimo Bogu“. Što znači svidjeti se Bogu i na koji način to možemo učiniti? Svatko treba pronaći vlastiti način. Za Pavla se radi o „rasti i obilovati u ljubavi jedan prema drugome i prema svima“. Bogu se sviđa da se mi volimo i da naša ljubav bude bez mjere i bez ograničenja za sve. Bogu se sviđa da rastemo i da se razvijamo. Ljubav je odlučujući činitelj rasta. Osim ovoga, potrebno je da se pripremimo za „dolazak Gospodina našega Isusa Krista“ omogućujući mu da „utvrdi naša besprijekorna srca u svetosti pred Bogom“. Svetost je punina ljubavi. Slijedeći poticaj za očekivanje je onaj Isusov: „… pazite sami na se da vam srca ne otvrdnu od razuzdanosti pijanstva i tjeskobnih briga za život“. Razuzdanost dolazi od glagola rasipati, spiskati ne samo ekonomska dobra nego sam život. Razuzdanik koji ide u prazno nalazi se „otežanim“ srcem, glavom, koracima i nije u stanju ići u susret Onomu koji dolazi. Ne navezujte se za toliko toga što nema trajnosti. Ne gradite svoj život na materijalnim dobrima koja su tako privremena. Neka temeljne vrednote vašega srca budu neprolazne. Gradite svijet ljubavi u kojem neće biti nasilja, neodgovornosti, međusobnog nepoštivanja. Taj će svijet postajati novo nebo i nova zemlja i bit će otvoren preobrazbi koja je nužna za kraljevstvo Božje.
Lk 21, 25-28.34-36
Približuje se vaše otkupljenje
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme:
Reče Isus svojim učenicima:
»Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom.
Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.
Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.«
Riječ Gospodnja.
