„Bog je tako ljubio svijet da je Sina svojega predao…“ (Iv, 3,16). Zastanimo nad ovim riječima i duboko razmislimo o Bogu, o Kristu, o samima sebi. Zašto Bog baš tako ljubi? Tko da razumije, tko da shvati… točnije: komu dah da ne zastane pred tako iznenađujućom ljubavlju Božjom? I to prema nama! Takva Božja ljubav očitovana u Kristu baca svjetlo nade  na križne putove ovoga svijeta. Svjetlo s gore preobraženja rasvjetljuje tmine naših tjeskoba i sumnja. Nema Velikog petka bez Uskrsa, niti Uskrsa bez Velikog petka. Križ kao znak: u isto je vrijeme znak Božje ljubavi prema nama, žrtvene Isusove ljubavi „za nas“ i naše uzvratne ljubavi Bogu Ocu i Kristu Isusu, njegovu Sinu u Duhu Svetomu.

Tema o Božjoj ljubavi je središte kršćanske poruke, temelj objave. Ali kako je moguće otkriti Božju ljubav? Odlomak koji smo upravo čuli prikazuje vrlo složenu dramu Abrahamova srca i duše. Živio je u sredini u kojoj su se prakticirale ljudske žrtve bogovima, stoga nije pošteđen od misli: što ako moj Bog traži takvu žrtvu? Stavljen je na veliku kušnju izbora: Bog ili sin jedinac darovan od Boga. Nema dvojbe. Abraham, iako voli svog sina, odabire Boga. Čuje riječi: „Uzmi svog sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš…i prinesi ga kao žrtvu paljenicu…“ (Post 22,2). No sam ga Bog izbavlja iz te užasne tjeskobe srca i duše. Ne, njegov Bog nije kao drugi bogovi. U isto vrijeme kada se Abraham sprema za svojega Boga načiniti nečuvenu žrtvu – na nov način zadobiva: i Boga, i sebe, i svojega sina Izaka. „Preobraženje“ Abrahamove duševne tjeskobe na vrhu brda Morije (što znači – Bog proviđa) događa se uz cijenu teškog križnog iskušenja kojemu nema premca u svetoj povijesti. Bog je providio! Sin je slobodan. Abraham ga je u svom srcu žrtvovao Bogu, a na žrtveniku prinosi ovna.

Danas nam se postavlja pitanje: Zašto žrtva? U čemu je smisao žrtve? Je li to današnjem običnom čovjeku vjerniku uopće jasno, o nevjernicima da i ne govorimo? Vrijeme u kojem su ideali dobitak, korist, uživanje i zabava ne pogoduje govoru o žrtvi, pa je i sama riječ žrtva mnogima postala stranom i nerazumljivom. Tko nije spreman Boga staviti iznad svega drugoga, taj još uvijek ne zna ni tko je Bog ni što je vjera.

Tama ispunja mnoge osobe koje se osjećaju „optužene“ i „osuđene“ (drugo čitanje). Tama ispunja učenike dok slušaju Učitelja kako govori o „Putu križa“ (treće čitanje). Željeli bi svi preskočiti ovu tamu i uživati u vedrini, toplini svjetla. Sretno doći do radosnog završetka: „Ne spuštaj ruku na dječaka, niti mu što čini… Svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj!“ (Post 22,12.17). Čeznemo za sigurnošću: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (Rim 8,31). Upirimo  pogled na Isusa u blještavoj bijeloj odjeći svjetla na brdu preobraženja. No, treba proći kroz noć tame i u njoj slijediti trag svjetla. Abraham je čovjek napastovan, kušan, ali Bog je onaj koji iskušava Abrahamovu ljubav.      

Abraham prolazi kroz tamu noći a da ne pokazuje svoje osjećaje. Hoda tri dana uspinjući se na brdo, ranjen velikim Božjim nerazumijevanjem. Ovdje je Bog koji kao da sam sebi proturječi, koji je zaboravio obećanje, uzima već zreli plod obećanja. Bog je već ranije Abrahama pozvao da prekine nit s prošlošću: „Idi iz svoje zemlje…“ (Post 12,1), a sada od njega traži najbolnije – da prekine nit s budućnošću. Poslije dugog čekanja na ostvarenja Božjih obećanja, evo sada treba prekinuti jedinu kariku koja osigurava bezbrojno obećano nasljedstvo.

Bog je za čovjeka spreman ići do kraja.  Abraham je bio samo kušan, a Bog je  za čovjeka žrtvovao svoga Sina jedinca. Isus, Sin Božji žrtvu svoga života prihvaća iz ljubavi prema čovjeku i iz poslušnosti prema Ocu. To je onda urodilo plodom: cijenom za spasenje  svijeta. Zaista uživljavajući se u ovu činjenicu možemo samo zahvaljivati i diviti se: Kako je divan Bog koji ne štedi ni Sina jedinca da bi spasio čovjeka (usp. Iv 3,16). Pravilan stav prema žrtvi uvijek uključuje ponizan i poslušan stav pred Bogom, ljubav prema drugima i naše osobno nadilaženje vlastite oholosti i sebičnosti. Sve veliko i plemenito prošlo je kroz oganj kušnje i žrtve da bi se pročistilo i dokazalo (usp. I. DUGANDŽIĆ, Osluškujući riječ, HILP, Zagreb, 2006, 56-58).

Dietrich Bonhoeffer živio je svoju beskrajnu noć u zatvoru Tegel u Berlinu kao „onaj koji je davao evanđeoski otpor“ protiv demona nacizma, nadahnut Pavlovim odlomkom: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (Rim 8,31). Bog-za-nas je Bog koji nije poštedio vlastitog Sina, koji nam je u  Isusu dao sve. U Kristu Bog se otkrio, potpuno se darovao za ljude.  Bog-u-sebi je postao Bog-s-nama i Bog-za-nas. Ovo „ZA“ je u određenom smislu kvalifikacija božanstva. Bog nije onaj koji nas optužuje, nego je onaj koji nas opravdava. Samo nas jedan može osuditi: Isus, koga smo mi osudili. Ali, svojom smrću i uskrsnućem On je poništio našu osudu i kod Boga posreduje za nas. Posljednje Bonhoefferove riječi bile su: „Kraj je; za mene počinje  život… Braćo, dok poslije duge noći ne dođe naš dan, oprimo se!“

Trojica apostola misle da su oslobođeni noći muke-smrti, kada na brdu promatraju preobraženog Krista u slavi. „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice…“ (Mk 9,5). U iluziji su. Misle da su stigli do Uskrsa zaobišavši Kalvariju. Vidimo uskrsno viđenje u anticipiranju traje samo bljesak. Čuli su glas koji je govorio: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!“ (Mk 9,7). Odmah nakon toga počinje noć. „I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama“ (Mk 9,8). Čovjek kao i drugi, što više osuđenik na smrt koji ide prema sramotnom stratištu. Nastupa tvrdoća svakodnevnice, tama, ali svijetli Očeva riječ: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!“ (Mk 9,7). Oni, kao i svi vjernici u sebi nose bljesak ove riječi. Vjernikov hod osvjetljen je Božjom riječi. Tako psalmist potvrđuje: „Svjetiljka mojim koracima je tvoja riječ“ (Ps 119,105). Svjetiljka ne odstranjuje noć, ali omogućuje hod. Pouzdajemo li se mi u Boga? Jesmo li svjesni potrebe obraćenja? Do koje točke moramo biti spremni slijediti Isusa Krista? Abraham naš otac u vjeri, poučava nas spremnosti da se za Gospodina dade sve, kao što je to Isus učinio za nas.