Božja je želja privesti sve ljude zajedništvu života s njime. Iz Isusova lika i u današnjim liturgijskim čitanjima zrači svjetlo koje obasjava naš životni put i omogućava nam da u svom životu shvatimo i ono što nam izgleda neshvatljivo.

Korizma je privilegirano vrijeme milosti koja nas namjerava odvesti korijenima našega života vjere – Bogu. Korizma je velika škola vjere: povijesne vjere utemeljene na iskustvu Božjih zahvata u povijesti Izabranog naroda; uskrsne vjere usredotočene na Krista Isusa uskrsloga i napastovane vjere, tj. vjere koja treba proći kroz kušnju dok se ne ostvari i dosegne ono što vjerujemo. Korizmeno vrijeme je milost koja nas vodi da provjerimo koliki i kakav je naš kršćanski život. Ne zaboravimo da smo kršćani po milosti. Po milosti pripadamo narodu spašenih (1): Gospodin zaključuje ovaj savez s Abrahamom. Po milosti smo sposobni čekati Krista (2). Po milosti smo učenici koji slušaju Krista: Krist nas je uzeo k sebi (3): „Slušajte ga!“, govori Otac. Otkriti milost da pripadamo Kristu, živjeti njegov preobraženi život, traži od nas sam hod vjere, on će nas dovesti u svijet slave.

Svaka avantura počinje ostavljanjem iza sebe izlazak (odlazak) iz kuće. Abraham se daje „izvesti van“ iz vlastite zemlje, iz domaće panorame, na Božji neodloživ poziv. I kada biva obuzet umorom i kušnjom da se „smjesti“ na malom teritoriju sigurnosti, ponovno ga sam Bog „izvodi vani“, pokazujući mu beskrajni svod. S Abrahamom se prvi put u Sv. pismu javlja pojam vjere. Preko njega vjera ulazi u ljudsku povijest. U biblijskom smislu, vjera znači čvrsto se držati nečega ili nekoga. Abraham se tako čvrsto držao Božjeg obećanja. U njega se jedino mogao pouzdati u vremenima krize, sumnje i obeshrabrenja. To ga je učinilo „pravednim“. Pravedan je onaj tko svoju volju i svoje življenje usklađuje s Božjim naumom. Vjerovati, za Abrahama, znači dati se voditi, u nomadskom stanju, od Onoga koji se definira precizno: „Ja sam Jahve koji sam te odveo iz Ura Kaldejskoga“. Imati vjere, znači povjeriti se riječi koja ti predlaže različiti, nepoznati put. Vjera je trajno premještanje granica. Neprestani „izlazak“ iz zatvorenog domaćeg prostora, običaja, ograda, uvjerenja i konformizama. Vjera brani povlačenje u žalost za prošlim, zadovoljenje sa sadašnjim. To je napetost (čežnja), u doslovnom smislu: „težiti prema“ – protiv – nepokretnosti. To je put slobode, ukoliko osoba postaje slobodna ići onamo gdje je pozvana. Bog potpisuje riječju. Riječ mora biti dostatna. Božji „poziv“ je uvijek znak za polazak.

Isus ide u Jeruzalem, ali zasigurno sa strahom, jer ondje ga čeka prezir, odbačenje i osuda. Zato on na trenutak prekida svoje putovanje i povlači se u molitvu kako bi svoj strah povjerio Ocu. Isus se molio pred svakom važnom odlukom, a ovo je bila odluka njegova života. Za vrijeme svoje molitve Isus doživljava duboko iskustvo Očeve blizine, oboružava se novom snagom i nastavlja odlučno svoj put. Mojsije i Ilija, koji se ovdje pojavljuju kao svjedoci Isusova preobraženja, također su prošli slične kušnje i imali snažno iskustvo Božje blizine i obećanje njegove vjernosti, te stoga i mogu biti vjerodostojni svjedoci.

Poruka Isusova preobraženja za nas je u tome da i mi rješenje svih svojih nevolja i poteškoća života tražimo u susretu s Bogom u molitvi. Kad se nađemo u kušnji i ne vidimo izlaza, kad nam ne mogu pomoći ni najdraži ljudi, to još uvijek ne znači da smo sami. Postoji Bog koji čeka da njemu povjerimo svoj životni put i svoje nevolje. Ne tražimo da bude kako smo isplanirali, nego – po Isusovu primjeru – spremno osluškujući što je njegova volja s nama. Pravo pitanje uvijek glasi: Što Bog želi s mojim životom? U takvoj molitvi Bog nam očituje svoju blizinu i ispunja nas odlučnošću i snagom. U takvim prilikama pokazuje se snaga naše vjere. A i u Očenašu molimo: „Budi volja tvoja!“ Treba samo svjesno izgovarati tu riječ i spremno prihvatiti volju Božju.

Evo i jednog svjedočanstva liječnika, uvjerenog katolika. Kao hitan slučaj u bolnicu je dovezena žena u stanju visoke trudnoće, majka četvero djece. Nastale se komplikacije koje ugrožavaju njezin život i život djeteta. Liječnici su poduzeli sve što je u njihovoj moći, ali još uvijek nije bilo sigurno da će se sve dobro završiti. Njezin se muž oprašta od nje i vraća djeci koja ga čekaju kod kuće. Ona mu kaže da pozdravi djecu i da ih u njezino ime blagoslovi, a on joj uzvraća pitanjem: „Možeš li u svemu tome još razumjeti Boga? Kako je mogao sve to dopustiti?“ Ona mu smireno i odlučno odgovara: „Ne mogu razumjeti, ali mogu prihvatiti!“

Ovo je odgovor vjere koji nije došao iznenada i odjednom, već je, sigurno, izrastao iz brojnih prijašnjih susreta te žene s Bogom u molitvi. I njoj je, slično kao i Isusu, Bog darovao trenutke svoje blizine i svjetla kako bi mogla izdržati teške kušnje života.

Petar zbunjen Kristovim riječima o bolnom putu, traži da se smjesti u svijetlom viđenju brda preobraženja: “Učitelju, dobro (lijepo) je da ostanemo ovdje. Napravit ćemo tri sjenice…“ (Lk 9,33). Petar mijenja značenje smislu sjenice (šatora), simbola za nomadski život, karakteriziran provizornošću. Želi ga preoblikovati u određeni boravak, zaklon zaštićen protiv rizika križa. Traži posjed prije avanture, svjetlo bez prolaska kroz tame Kalvarije. Ne zaboravimo: nema života bez kušnje, ali nema ni kušnje u kojoj ne bi bilo moguće doživjeti Božju blizinu i iskusiti njegovu ruku pomoćnicu. Životni put čovjeka sa svim stradanjima i patnjama, njegovo dokončanje i smrt jesu rađanje novog života koji počinje uskrsnućem. A dotle to za nas ostaje nevidljivo – dostupno jedino u vjeri kao pouzdana nada.