Ivan je, kao prorok Božje iskrenosti, tražio od onih koji su mu dolazili ono što je sam proživio kao duhovno iskustvo, a to je posvemašnja otvorenost pred Bogom: imati sluha za Božju poruku i snage nadvladati vlastitu taštinu. On se pred Bogom potpuno ogolio i uklonio svaku zapreku, odmaknuo svaku dvoličnost i neiskrenost da bi se u dubini duše dogodio susret s Bogom. Na to i nas poziva. Iskreno se pokajmo za svoje grijehe i propuste.

U prvom planu današnjeg svetopisamskog čitanja gledamo lik Ivana Krstitelja. Strog, neobrijan, neobično odjeven – sasvim sigurno: tip koji nije bio u modi. Njegova odjeća je od devine dlake i ima kožni pojas. Hranio se skakavcima i divljim medom, kao što se hrani siromašni beduin. Njegova glavna briga bila je kako objasniti da iza njega dolazi jači od njega. Kao prorok on ima zadatak upozoriti da je vrijeme blizu, stvoriti iščekivanje, upozoriti na dolazak nekoga većeg. Ne usredotočuje pozornost na sebe, nego na Onoga koji dolazi poslije njega. Kontekst u kojem Ivan propovijeda jest judejska pustinja. Ovdje je veći naglasak na simbolu nego na određenom mjestu: tj. pustinja je mjesto velikog susreta, blizine, intimnosti s Bogom. U pustinji je Jahve govorio svom narodu, štoviše “učinio ga je svojim narodom“. Tu je sklopljen i Savez između Njega i naroda. Zato je normalno da i vrijeme spasenja bude inaugurirano u pustinji.

Ivan ne propovijeda na trgovima, nego u pustinji. Povukao se iz grada, slušatelji hrle k njemu. On ne ide prema drugima, nego drugi trče k njemu. On čini sve da u narodu postane nepopularan. Ne laska, ne izaziva radoznalost, nego šiba svojim riječima.

Autentična, istinita riječ teško odzvanja na trgovima. Trgovi su mjesta mitingovanja na kojima odjekuju riječi koje prave buku. U pustinji se spajaju riječi koje preoblikuju. U tišini riječi se pročišćavaju od običaja i ponovo nalaze svoj sjaj i svoju izvornu snagu. Zato ne čudi da danas mnogi, osobito mladi, kucaju na samostanska vrata tražeći mjesta tišine da bi mogli čuti riječi koje će dati smisao njihovu životu. Naviještanje u pustinji nalazi put do čovjekovog srca. To se događa uvijek kad propovjednik ne svraća pozornost na sebe nego na Drugoga /pisano velikim slovom/.

Preteča je onaj koji prethodi i ograničava se na to da bude samo upozorenje na onoga koji je u dolasku “jači, moćniji“. Malenost, priznata, proklamirana, može biti očitovanje veličine. Bijeda, neadekvatnost, primljena, daleko od toga da bude zapreka, može postati providnost. Crkva koja se čini malom, koja ne naviješta samu sebe nego pokazuje na Drugoga postaje vjerodostojna i izaziva zanimanje.

Pustinja je punina, prisutnost, komunikacija, blizina. Protivnost pustinji nije život, zajednica ljudi, nego praznina i udaljenost. No vratimo se Ivanu i poslušajmo što nam to govori. Sadržaj njegova propovijedanja jest najjednostavniji: “Obratite se“. To znači promjenu mentaliteta, promjenu životnog pravca. To je zahtjev preorijentiranja vlastitog življenja. Iznad svega treba “obratiti” – mijenjati mišljenje, otkupiti ga od rasipanja, od opsjednute brige za sebe i od vlastitih interesa, da bismo ih usmjerili prema Kristi koji može dati značenje našem životu. Ovo obraćenje i priznanje vlastitih pogrešaka te iskreno pokajanje predstavlja bezuvjetnost da bi nam Bog oprostio i da bismo mogli ići u susret Onomu koji dolazi.

Trajni objekt svih proročkih poziva jest poziv na obraćenje. Naglasak nije na promjeni kvalitete ili čovjekovih akcija, nego na njegovoj cjelokupnoj orijentaciji, na njegovu odnosu s Bogom.

Ivanov način govora postaje posebno tvrd kada dira farizeje i saduceje: “leglo gujinje“. To su pojedinci koji se osjećaju jakima u svojim privilegijama, sigurnostima koje proizlaze iz činjenice da su Abrahamovo potomstvo. Uvjereni su da je za njih spasenje stečeno pravo koje potječe od rase, od krvi. Ivan upire sve sile u želji da razori ovu njihovu sigurnost. Upravo taj njihov ponos da su “sinovi Abrahamovi“, čini ih slijepima, nepripremljenima za dolazak Kraljevstva. Ivan ovime i nama nešto poručuje. Onaj tko se smatra da je na mjestu, riskira da izgubi Susret. Put Božji, zaista, često presijeca čovjekov put. Svima nam je potrebno obraćenje, odabir pravoga smjera, jer što koristi čovjeku sav napor koji ulaže ako je odabrao krivi smjer. Životni promašaj je neminovan.

U pustinji, mjestu tišine i pročišćavanja, podiže se lik Ivana Krstitelja koji svojom strogoćom i čistoćom poziva na obraćenje života. Slike odsječenog i osušenog stabla, simbol su grijeha i nevjernosti. U velikoj tišini pustinje odjekuje jaki Krstiteljev glas: “Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze… činite djela dostojna obraćenja“. Ivan je sav u očekivanju Onoga koji mora doći, a Ivanovo krštenje u Jordanu je anticipiranje krštenja koje će Mesija ostvariti “u Duhu Svetom i ognju“.

Krstitelj Isusa predstavlja narodu koji se okupio da ga čuje: “Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje. Za mnom dolazi jači od mene. On će vas krstiti duhom Svetim i ognjem“. Krštenje “Duhom i ognjem“ plod je Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Još uvijek je mnogo krštenika koji se nisu obratili Isusu, koji ne žive njegovo evanđelje i koji su indiferentni prema zapovijedi ljubavi. I nas koji danas živimo u ovom vremenu očekivanja Gospodina Krstiteljev navještaj poziva da budemo budni, prisiljava nas na okretanje pogleda unutra, poziva nas na akciju poravnavanja staza svoga srca. Ovaj navještaj ne ostavlja nas mirnima u našem malom zatvorenom svijetu, nego nas tjera da se darujemo i stavimo u službu drugih. Otvorimo Isusu vrata svoga srca obraćenjem; ugostimo ga u iskrenosti i budimo oduševljeni i plodni navjestitelji koji će privoditi ljude ovoga naraštaja radosnom susretu s Isusom i k neizrecivim dubinama njegova spasenja.