U današnjim liturgijskim čitanjima Bog pripravlja put čovjeku i poziva čovjeka da pripravi put Bogu. Put je zajednički i proteže se kroz cijelu povijest Izabranog naroda. Sada se događa u Isusu, koji je Gospodin i kojemu Ivan svojim djelovanjem u pustinji priprema put. Put je ishod suradnje Boga i čovjeka. Bez suradnje čovjek se može izgubiti na svome putu. Izgubljeni su pozvani na obraćenje, na promjenu smjera i načina hodanja putom. Hodanjem svojim putom, odvojenim od Boga, jest izgubljenost.

U današnjoj liturgiji Radosna je vijest sažeta u tri riječi: utjeha, strpljenje, početak. Evanđelje je ime za vijest koju Bog šalje svom narodu po svome glasniku. To je radosna vijest koja govori o Božjoj pravednosti i volji da spasi čovjeka. Evanđelje je i radosna vijest o Bogu samome. Evanđelje dolazi od Boga, Bog mu je sadržaj i Bog sam donosi radosnu vijest. Evanđelje je Isusovo jer je on vjesnik i jer je ono njegova radosna vijest. Evanđelje je sam Isus  Krist.

Riječ Božja u današnjoj liturgiji jest krik koji nešto naviješta, koji je ispunjen hitnjom-žurbom. Na krik siromaha prošlih dana odjekuje krik Gospodinova odgovora: „Tješite, tješite narod moj… dokončano je ropstvo“ (Iz 40,1-2). Svjetlo koje očekujemo pripremljeno je, naviješteno: evo, dolazi (Iz 40,9-10)! Pravu utjehu može donijeti jedino Bog. To on ne može nikomu drugom povjeriti, ne može potaknuti nikoga na tješenje naroda. Božja utjeha znači uvijek promjenu situacije, tako da oni kojima je upućena iskuse u svom životu njegovu prisutnost. Navještaj utjehe koju treba prenijeti „govorenje je srcu“, ohrabrivanje grada i njegovih stanovnika. Utjeha dolazi u vrijeme tjeskobe, zabrinutosti, krivnje, prekršaja. Utješenik se, stoga, može osjećati ohrabreno, njegovo je srce promijenjeno da se može suočiti s tom situacijom. 

Slijedi odmah i drugi krik koji upozorava: „Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu… što je krivudavo neka se izravna“ (Iz 40,3-4). Pripremiti u nama put u pustinji znači suočiti se s onim što je nemoguće, s onim što nam zadaje strah. To znači otvoriti nadi put koji se čini neprohodnim. Neravno zemljište jesu napori koje želimo izbjeći jer nas smetaju, muče. Gospodin dolazi ravnim putem vjere, hrabrosti, radosnim i vjernim primanjem onoga koji je za njega raspoložen. To je put obraćenja koji propovijeda Ivan Krstitelj. On želi sve usmjeriti prema Gospodinu koji dolazi, želi da se krstimo krštenjem opraštanja grijeha. Vičimo i mi, popnimo se na „visoko brdo“ (Iz 40,9) koje je vjera u Boga Oca i znat ćemo živjeti u onoj radosnoj strpljivosti na koju nas poziva sv. Petar. Isus čeka naš dolazak štoviše sam nam dolazi u susret, očekujući našu suradnju u izgradnji novog neba i nove zemlje unutar nas.

Ivana Krstitelja danas nijedan političar ne bi uzeo za glasnogovornika. Ivan je tip čovjeka koji nema dlake na jeziku pa ga je nemoguće koristiti u propagandi. On ne čini ništa radi užitka, ne pozna laskanje, ne izaziva pljesak. Iako svojim slušateljima govori istinu u  lice, zahtijeva obraćenje, budi savjest, poziva na pokoru – svi ga slušaju i trče k njemu. Ivan je izabrao pustinju a ne hram ili trg. Odjeven je odjećom siromaha, odjećom nomada. U pustinji je otkrio bit, oslobodio se svih zapreka kao i svih ukrasa kako bi navijestio ono jedino potrebno. Da bi se navijestilo jedino potrebno, nužno je osloboditi se svake oholosti, ići ravno k cilju. A što je s nama? Brinemo se za razglase više nego za autentičnost našega „glasa“. Pouzdajemo se u profinjene tehnike više nego u vjeru. Opsjednuti smo „sredstvima“, a zanemarujemo bit, sadržaj, poruku. Branimo svoje postupke, opravdavamo ne baš sasvim jasne akcije. Krstitelj nema potrebe govoriti o sebi. On govori neposredno, pustinja je  njegova velika i nevjerojatna mogućnost. Preko pustinje prolazi put Gospodnji (Iz 40,3) ili put oslobađanja. U pustinji se naviješta „radosna vijest“. U pustinji se ostvaruje odlučni susret.

Mi smo izabrali trg, tražeći pozornost pod svaku cijenu. Ivan Krstitelj se krije, a njegova riječ dopire do mnoštva koje ga traži. Mi počesto već unaprijed predstavljamo rješenje svih problema, dajemo recepte za svaku životnu situaciju. Ivan Krstitelj, naprotiv, sije pitanja, stvara nemire, budi glad. Zapaljuje želju, izaziva očekivanje, potiče traženje. Govori za sebe da je jednostavno „prijatelj zaručnikov“ (Iv 3,29).

Posvijestimo si ovu činjenicu: bučnost zabava i lagodnost života ne pružaju pogodne uvjete niti za naviještanje niti za slušanje poziva na pokoru. Onaj koji propovijeda pozvan je činiti to više životom nego riječima, a onaj koji sluša mora to činiti u ozračju šutnje, molitve i odricanja.

U vrijeme Došašća kršćanin se intenzivnije priprema i na Gospodinov dolazak u slavi. U očekivanju drugog Gospodinovog dolaska imajmo u vidu, na što nas sv. Petar podsjeća, da Bog ne mjeri vrijeme kao mi ljudi. Kod Boga je „tisuću godina kao jedan dan“ (2 Pt 3,8). Bog je strpljiv i želi da se svi ljudi obrate tj. da se spase.

U svom milosrđu Bog produžuje vrijeme u želji da se svatko od nas njime okoristi radeći na vlastitom obraćenju i surađujući u obraćanju drugih.