Nadati se znači i u nemogućem imati još jednu mogućnost. Kada se čovjekove mogućnosti iscrpe, tada dolazi Božja pomoć. Nada je sam Bog. Nadati se znači početi ostvarivati ono u što vjerujemo. Nadati se znači trčati prema cilju. To znači da je nada – vjera koja postaje stvarnost. Nada je prostor između vjere i ljubavi (T. Ivančić).

Tema nade u današnjim liturgijskim čitanjima predstavlja nam se s nekoliko preciznih crta. Isus nas potiče da podignemo glavu, prorok Baruh nas poziva da se popnemo na uzvišeno mjesto i pogled usmjerimo prema istoku. Trebamo napustiti utočišta, osloboditi se fiksnog mentaliteta, osloboditi se lijenosti, odbiti nepokretnost. Nada je oprečna navici. Tko se ograničava na branjenje domaćeg vidokruga i privatne udobnosti, neće prihvatiti da otvori oči prema široj perspektivi, neće pokušati nikad popeti se na visoko brdo. Tko sve zna, tko je sve vidio, neće biti sposoban otvoriti se čuđenju /iznenađenju/. Tko je već sistematizirao svaku stvar na konačan način, neće nikada dati prostora klici koja prijeti navikama i stavlja u diskusiju dosegnutu ravnotežu, osigurani red. „Gledati prema istoku“ ne znači promatrati ono što se dogodilo, nego ispitivati ono što se sada krije, svjetlo koje Gospodin daje da se danas pojavi. Božje „sjećanje“ nije nostalgična komemoracija, nego nestrpljivost za oslobođenjem. Na uzvisinu se ne ide plakati ili oplakivati, nego temeljito istražiti ispunjenje obećanja.

Proizvesti smijeh je drugi stav tipičan za nadu. „… Naša se usta razvlače na smijeh“ (Ps 125). Mnogi kršćani nastavljaju oblačiti ne samo odjeću nego također i lice „žalošću i tugom“, kao da se oslobođenje nije dogodilo. Smijeh pokazuje prolaz Boga koji „ispunja radošću“, koji preobražava sjetvu u suzama u žetvu radosti. Suze su nužne za sijanje, ali suze ne hrane nikoga. Radost je ta koja daje život, koja čini životnim. Tko se ne zna smijati, pokazuje se nesposobnim „sanjati“ velike stvari koje Bog želi ispuniti za nas. Rob prestaje biti rob u trenutku kada sam odlučuje otvoriti usta, ne na gunđanje ili na jadanje nego na smijeh.

Pozdrav pozdravlja protivnike nemogućeg. Smijeh je znak spasenja, oprosta grijeha. Ali ne bilo kakav smijeh. Postoje različiti likovi smijeha: licemjerni, prilagodljivi umijeću, dužnosti. Konačno: zli, ružni, sumnjivi, sarkastični smjehovi. Shakespeare je govorio da se „osoba može ubiti smijehom“.

I smijeh također treba obratiti. Učiniti ga autentičnim, izražajnim, spontanim, objaviteljem onoga „DA“ Bogu i bratu. Smijeh je dar, ali je također strpljiva, vrijedna gradnja. Pretpostavlja pronađenu unutarnju ravnotežu, ostvareni sklad, puninu, mir sa samim sobom i želju za mirom sa svima. Pretpostavlja određeni odmak od sebe. Oholica se neće znati nikada smijati. Smijeh svjedoči da naša nakana nije raniti ili poniziti, nego pobrinuti se za dobro drugoga. U svakom smijehu ima nešto od Božje prozirnosti. Ima također nešto i od prozirnosti „otvorenog“ pojedinca koji nema ništa da sakrije. Smijeh je poziv nekomu da uđe da sa sigurnošću nađe pravu, miroljubivu osobu.

U perspektivi ljubavi, radi se o izboru „boljega“, onoga što drugim riječima kazano znači: bit. Autentična ljubav je inteligentna i čini prikladnim razlučivati ono što je doista važno i ono što je sporedno. Ljubav ne izbjegava konflikte. Radije čini da se pojave oni stvarni, oni u kojima je uključena istinitost, a ne naše osjetljivosti i bahatosti.

Četvrti element je vidjeti spasenje. Riječ Božja „siđe na Ivana, Sina Zaharijina, u pustinji“. Riječ Božja u određenom povijesnom trenutku odzvanja s usta posljednjeg proroka Starog Zavjeta, koji je zadužen da navijesti već prisutno spasenje. To je jedina stvarnost koja daje smisao čitavoj povijesti. Zemaljski velikani naoko vode povijest. Ali povijest moćnika je kratkotrajna povijest. Odlučna povijest je ona koju Bog vodi naprijed. Njegovo mjesto nije „palača“, nego srce čovjeka u raspoloženju primanja. Povijest čine događaji. Temeljni događaj jest aktivnost Riječi Božje koja donosi spasenje. Drugi čin je oblikovan od čovjekova odgovora, pozvanog da „pripravi putove Gospodinu“. „Svaki će čovjek vidjeti spasenje Božje“. Spasenje se ne predstavlja kao teorija, nego poprima crte osobe koja se nudi pogledu.  Glavni protagonist je Isus iz Nazareta, čije ime znači „Gospodin spašava“.

Popeti se na uzvisinu da bismo istražili vidokrug. Otvoriti se smijehu. Rasti u ljubavi razlučujući bitno. Pripremiti vlastito srce za susret s Nekim – ovo su četiri komplementarna načina za dati „razlog nade koji je u nama“ (1 Pt 3,15), kako bismo dinamično živjeli očekivanog.