Na naslovnoj stranici knjige Isusova života piše: Vršiti, Bože, Tvoju volju! Napast da budemo “normalni“, a djeca smo Božja, zapravo znači zanemarivati Božju riječ, a ravnati se po ljudskoj, odnosno izvršavati vlastitu volju. To znači “prodavati“ dar Božje naklonosti i uranjati u “svjetovnu jednolikost“. Biti dijete Božje dar je koji se ne smije prodavati. Pogrešno shvaćanje “normalnosti“ vodi nas  zaboravljanju Božje riječi i življenju kao da Bog ne postoji. Odmetništvo je očit grijeh raskida s Gospodinom. Svjetovnost je još opasnija, jer je podmuklija – objasnio je papa Franjo.

Današnja čitanja nam otkrivaju Isusovu osobnu kartu. On je ispunjenje proročanstava Staroga Zavjeta: sluga od vječnosti izabran od Boga kako bi “donio spasenje sve do na kraj zemlje”. Isus od početka smješta svoje poslanje pod znak potpunog pristajanja uz volju Očevu: to je jedina njegova snaga. On je Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta. Nazivajući ga tako Ivan Krstitelj svima pokazuje put koji je Bog izabrao da bi spasio čovjeka. On je onaj na koga Duh Sveti silazi i ostaje na njemu. Isus posjeduje Duha Svetoga ukoliko je Sin Božji. Dar Duha Svetoga njegovima bit će zadnji znak Isusova zemaljskog poslanja. Duh Sveti, zbilja, učinit će sve nas svjedocima aktualiziranog djela spasenja preko utjelovljenja Sina Božjega. Simbol janjeta za izraelski narod imao je duboko značenje. Oni su imali iskustvo janjeta kad su izlazili iz Egipta. Te su noći jeli janjeće meso. Krvlju janjeta namazali su nadvratnik i dovratnike da ih anđeo zatornik mimoiđe. Dakle, janje je umrlo za njih. Kad govori o Mesiji, o Spasitelju, prorok Izaija govori o Janjetu; govori o nekome tko će biti prezren, o nekome tko na sebi nema ničega blistavog niti privlačnoga.

Sluga Božji je onaj komu je povjereno sudjelovanje u Božjem planu i u njegovoj realizaciji. Janje izražava poslušnost, poučljivost, nenaoružanu ljubav koja stiže do žrtvovanja – samožrtvovanja. U aramejskom jeziku sam pojam izražava značenje bilo janjeta bilo sluge. Isus, jaganjac Božji, ima zadaću oduzeti, odnijeti “grijeh svijeta”. Upravo janje, životinja koja nije  “skupocjena”, koja je slabašna i bez snage, može na vlastita pleća naprtiti teret koji gnječi.

Što je “grijeh svijeta”? Možemo to promatrati kao skup grijeha svih ljudi. Očito su i moji grijesi tj. grijesi svakoga od nas dio grijeha svijeta. Izraelski narod, slušajući Izaijine riječi koje se odnose na Slugu Jahvina (1), misli na ispunjenje obećanja jednostavno u pojmovima povratka u domovinu poslije mučnog iskustva progonstva. Takvo poimanje je previše ograničeno s obzirom na plan Božji. Treba se otvoriti širem vidokrugu, ne dajući se zatvoriti u posebne sheme privilegija, dostatnosti i pretpostavki. Sluga Jahvin ima poslanje prijeći izraelske granice, donijeti spasenje svima, biti svjetlo svim narodima. Židovske tradicije su zamrznule, ugušile duh obećanja. Proroštvo univerzalnog daha je zaustavljeno, stisnuto u povoje nacionalističkog i sektaškog pogleda. Isus, Sluga Jahvin, probija tu opnu koja je Duh držala zatvorenim, oslobađa ga, oživljuje riječi obećanja, vraća im univerzalni navještaj. Tako mora činiti i Crkva. Apostol se obraća općoj Božjoj Crkvi koja se utjelovljuje u maloj mjesnoj korintskoj zajednici: “Posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima – sa svima koji, na bilo kojem mjestu zazivlju ime Isusa Krista , Gospodina našega, njihova i našega” (1 Kor 1,2). Mjesna crkvena zajednica upada u rizik zatvaranja u samu sebe, odvajanja, otuđenja od života Crkve u svojoj cjelovitosti. Dakle, potreban je zakoniti zahtjev posebnog, ali također treba uvijek voditi računa o pripadanju općem zajedništvu. Pavao svojim kršćanima priznaje pravo da budu ono što jesu, ali ih podsjeća ne samo na dužnost biti sveti – jer to je njihov poziv – nego biti to zajedno s drugima. Korint je vrvio radnicima – istovarivačima u luci, mornarima, trgovcima, zanatlijama, prostitutkama, intelektualcima… Svi ovi čine dio naroda i ucijepljeni su u Isusa Krista. Svi su pozvani slušati i gledati “cjelovito”.

Ne radi se o gledanju ili veličanju ostvarenja prošlosti, nego o zamjećivanju sadašnje mogućnosti i sagledavanju one buduće. Nije naglasak na žaljenju za onim što je bilo, nego treba usmjeriti pozornost na ono tiho podzemno klijanje iz kojega nastaje današnje. Vjernik uspijeva biti “svjetlo narodima” kada upali mali plamen vjernosti, darivanja, žrtve u obiteljskom krugu ili u maloj mjesnoj Crkvi. Služenje bližnjemu može postati služenje čovječanstvu. Korak prema osamljenoj, zanemarenoj osobi može biti važan kao put učinjen do “na kraj zemlje”. Življenje dosljedno, pošteno, pravedno, istinito, dobro… može biti element spasenja za sve narode. Moguće je ucjepljenje u povijest a da se ne napušta skromni teren svagdašnjeg događanja.

Proroštvo ne treba pretjerivanja niti glasovitih izjava. Ono ide bosih nogu, s diskrecijom po terenu svagdanjeg života i tu kriomice uvodi sjeme obećanja, klicu budućnosti i to budućnosti Boga i čovjeka zajedno.