„Ljubav je Božji put prema ljudima i put ljudi prema Bogu“ (Johann von Kastl). „Ono što u Bogu nalaziš više je od onoga što tražiš: ono što ti Bog daje više je od onoga što želiš“ (Raphael Hombach).

Kako čuti i kakav je glas Božji? Kažemo: „Slušati glas Gospodnji“. Govorimo o „susretu s Bogom“. Molimo: „Pokaži mi, Gospodine, put svoj, jer u tvojoj istini želim hoditi..“ (Ps 86,11). Netko misli  da o Bogu sve zna, dok mu se Bog stvarno ne očituje… dok sam njegov glas izravno ne doživi, budeći ga iz sna svakodnevnice ili krivog mišljenja. Misliš da Boga poznaješ i da razumiješ njegove planove sve dok On ne progovori tebi. Čini ti se da Njegova volja za tebe nema tajne kada je trebaš primijeniti na druge, ali kada se ta volja precizira za tvoj život, ovdje i sada, nalazi te nesabrana, nepripremljena, „neprilagođena“.

Samuel spava u Hramu, pored Kovčega. Kada ga Gospodin ponovo trza iz sna, ustaje iz  kreveta, vraća se svome starom učitelju spreman poslušati naredbu. Teškoća nastaje kada  Božji glas postaje teško prepoznatljiv. Mladi Samuel Božji glas brka s glasom svećenika Elija. Bog, koliko god se pripremaš da čuješ njegov glas i izvršiš njegov program, ostaje uvijek neočekivani.

 Za pojedince može to biti kao bljesak s puta u Damask. Za neke druge poziv se smješta u prostor svetog Hrama. Božji glas je tih, diskretan, sadržajan… „Riječ Gospodnja je u ono vrijeme bila rijetka, a viđenja nisu bila česta“ (1 Sam 3,1). Poziv je često tajanstven, teško ga je dešifrirati. To je šapćući zov, neko pitanje koje te iznutra pretražuje. Božji stil se odvaja od svih shema. Može biti lako tražiti Boga, no vrlo je teško osjetiti se u njegovoj prisutnosti. Potreban je netko – kao Eli ili Ivan Krstitelj – koji pomaže razumjeti, produbiti, razlikovati, koji ti zna danu situaciju protumačiti. Eli Samuela usmjerava prema glasu. On nije prevoditelj niti glasnogovornik nego onaj koji pomaže prepoznati glas onoga koji zove. I onda kad Gospodin izravno zove pojedince, on hoće da se oni obrate Crkvi da budu prosvijetljeni o smislu poziva. Crkva ima zadaću da razaznaje i tumači božanska nadahnuća. No, temeljno je da čovjek prihvati Božji poziv, da je spreman i raspoloživ upoznati i slijediti Gospodina.

Eli i Ivan Krstitelj imaju zadatak učenika izvesti iz zaštićenog krila pasivnosti, navika, uvjeta: obiteljskih, socioloških, religioznih, kako bi se susreli s rizikom svjesne vjere, slobodnog pristanka na Božju inicijativu. Ne više vjera kao predviđeni čin, nego osobna odluka, stvaralačka, hrabrost životnog traženja, predanja jedinstvenom, neponovljivom događaju, životnom iskustvu („onaj dan su proveli s njim“). Vjera je potpuno predanje, ne jednoj ideji, moralnom sustavu, nego Nekomu – pisano velikim slovom. Učenik je vođen da pita: „Što trebam činiti?“ (Dj 22,10) i „Učitelju, gdje stanuješ?“ (Iv 1,38) Lako će naći učitelje koji mu predlažu programe, satnice, određene norme. Krist odbija zadovoljiti zahtjeve sigurnosti i zaštite. On jednostavno zove: „Dođite i vidjet ćete“ (Iv 1,39). Suhi odgovor: poziv i obećanje. Isus umjesto da „osigura“ osobe, on ih iseljava, stavlja ih na ulicu „da borave s njim“ a to znači postati putnici kao i on. Isus predlaže dugi hod na kojem se izgrađuje vjernik. „Gdje stanuješ?“ Ostaju s njime i za kratko vrijeme opažaju da Bog zauzima čitavu njihovu osobu, također i tijelo, kao što naglašava sv. Pavao u drugom čitanju (1 Kor 6,13ss).

„… Bilo je oko četiri sata poslije podne“. Učenici slijede Isusa. Čuli su njegov poziv: „Dođite i vidite“ – što znači „slijedite me i gledajte“ tj. nasljedujte me. U Prologu Ivanova evanđelja govori se o Riječi koja je „na početku“, Riječi koja je Bog. Riječ koja postoji od vječnosti, koja se smješta izvan vremena, koja u određenom trenutku ulazi u povijest ljudi, postaje događaj u kronici grupe tražitelja. Čim su apostoli spoznali da su našli Mesiju – kreću za njim pa i druge privlače k Isusu. Mesija ulazi tiho u njihov život u pravi trenutak: „Četiri sata poslije podne“ (Iv 1,38). Bog je željan hodati zajedno s ljudima, osobno ih susresti, izazvati njihovo povjerenje. Dogodilo se nešto jedinstveno. Zamjećuješ da postoji nešto što je odlučno, u vjeri, to je odgovor onomu koji „prolazi“, to je izravni dodir s njim u svagdašnjici. To je da se osjećaš dirnut riječju u tijelu i krvi, to je život koji dolazi i ostaje upaljen iskrom koja je nastala u točno određenom trenutku.

Svaki je kršćanin, već prema svome životnom staležu, pozvan na nasljedovanje Krista. Pozvani smo na svetost, na apostolat, na svjedočenje. I riječi navještaja nisu one naučene na tekstovima, nego su to riječi koje izviru iz življenog iskustva: „Našli smo Mesiju!“ (Iv 1,41). Snagom pripadnosti Kristovom otajstvenom tijelu kršćanin mora biti svet. „Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi“ (1 Kor 6,15). Nečist ud na štetu je cijelom tijelu. Sveti ud časti Krista i s Kristom surađuje na spašavanju braće. Odaziv na poziv, hod s Kristom i nasljedovanje Krista povezano je s djelotvornom ljubavlju.