II. nedjelja kroz godinu (C)

Vrijeme kroz godinu obuhvaća 34 nedjelje. Već prema tome kada se slavi Uskrs, početni dio tih nedjelja, prvih nekoliko nedjelja, umeće se između Bogojavljenja i Korizme. Tijekom cijele godine slave se Isusova otajstva: utjelovljenje, rođenje, krštenje, muka-smrt-uskrsnuće-uzašašće-poslanje Duha. U nedjelje kroz godinu stojimo pred otajstvom Krista Učitelja i svake se nedjelje iznova doživljavamo kao Kristovi učenici – Bogoučenici (1 Sol 4,9), stoga poslušajmo Blaženu Djevicu Mariju: „Što god vam kaže, učinite!

Često smo napastovani da učinimo Boga na svoju sliku. Međutim, Bog se očituje apsolutno drugačiji od našeg mišljenja. Bog ponovno izlijeva na nas svoju milost i raduje se čineći nas novima i različitima (1), sposobnima da budemo posebno očitovanje Duha (2). Ono što postaje uvijek novi motiv naše radosti jest da znamo da nas Bog ne susreće zasljepljujući nas dalekim svjetlom. Bog nas susreće u životu, u trenucima svagdanja s našim planovima, da bi otkupio našu svagdašnjicu  i ušao u korijene života, našega plana života i ljubavi. Bog u Kristu pokazuje svoju slavu (3), uzima našu vodu i pretvara je u svoje vino za naš stol. Prvo čudo što ga Isus čini jest osiguranje suvišnog, a ne nužnog. On daje više nego je potrebno. Ovo je znak po kojem prepoznajemo Božje svojstvo: kad obdaruje, ne obdaruje škrto i štedljivo, nego velikodušno i rasipno. Bog daje više nego što možemo izmoliti.

Je li Isus precijenio našu žeđ? Danas postoje brojni ljudi koji u uživanju nalaze smisao svoga življenja te smatraju da vjera ne odobrava /ugrožava/ njihova uživanja. Također postoje brojne „religiozne“ osobe koje smatraju da je radost nespojiva s njihovim kršćanskim angažmanom. Jedni teže da budu uvijek veseli i bezbrižni i da Bog nema ništa s njihovim feštama. Drugi su u iluziji da služenje Bogu isključuje „nenaređenu“ feštu.

Čudo u Kaninas tjera da shvatimo da Bog kaže DA našoj radosti, životu, spontanosti, prirodnosti, da puni vjerski život može i mora biti potpuno ljudski. Da bismo  susreli Krista, ne moramo postati „više nebeski“, „više anđeoski“, nego „više ljudski“. Da, zemaljska dobra koja trebamo prezirati jesu ona koja određuju stavove nezahvalnosti, pohlepe, sebičnosti, nepravde, nasilja. Ali, u tim slučajevima, nisu dobra ta koja su „odvratna“, nego čovjek koji ih oskvrnjuje svojom pohlepom. Jednostavne zemaljske radosti mogu izvrsno doprinijeti vječnoj sreći. Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji uzeo je na sebe potpuno čovještvo kako bi posvetio vrijednosti i geste tipične naše čovječnosti.

Isus čini prvo „čudo“ u Kani, objavljujući svoju slavu: „I njegovi učenici povjerovaše u njega“ nakon što su vidjeli „čudesan“ znak finoće i nježnosti – čudo solidarnosti. Bog nam se očituje u Isusu kao onaj koji nam „radostan među radosnima“ daje da iskusimo njegovu moć i dobrotu. Znamo da „otajstvo Kane“ ima simboličnu dimenziju, da prava svadba jest „druga“ i da je ono vino samo anticipiranje, kušanje, figura, one koju će Krist, mesijanski zaručnik, u svoje vrijeme, ili na križu, ponuditi u izobilju Crkvi, svojoj zaručnici. Od tada mi se više nećemo osjećati „napuštenima“, i naša zemlja neće više biti „opustošenom“ (1), upravo jer pristajemo vjerom uz ovoga Boga koji se brine za naše male  svagdanje događaje i ulazi u naš život da bi s nama podijelio, osim patnja, također naše male radosti. Uvijek kad kušamo nešto lijepo i dobro, kad uživamo u nježnosti cvijeta, kad smo dirnuti zbog prozirnosti lica, kad očekujemo s nestrpljivošću prijatelja, kad slavimo s gostom, On je blizu.  Postajemo kršćani u mjeri u kojoj otkrivamo da se On slaže, ne samo s našim žrtvama nego također s našim radostima.

U ovoj perspektivi, također i Marija u Kani „čini čudo“ i, sudjelujući u „čudu vina“, pomaže nam da shvatimo da se njezin Sin nalazi upravo ondje gdje je život, gdje je radost, gdje je prijateljstvo. U Kani se neočekivano pojavljuje vino… Od Boga bismo mogli očekivati, najviše, kruh – ono što je nužno potrebno. Međutim Marija nam pokazuje „darežljivog“ Boga koji izlazi na vidjelo i brine za suvišno, a ne samo nužno. Mi smo svjesni da se može umrijeti zbog nedostatka potrebne hrane, ali se ne može živjeti ni bez suvišnog. Da, postoji rizik „neživljenja“ kada na našem stolu nedostaje vino, kada nema cvijeća. Tada našoj vjeri iščezava radost i gledamo prema Bogu s licem na kojem je ugašen osmjeh.

U ovoj perspektivi, među karizmama (2) za izgradnju zajednice o kojima govori Pavao, ne mogu nedostajati one karizme koje nas vode dijeljenju muka, olakšavanju patnja, sušenju suza, suosjećanju i tješenju. Uz ove Krist nam pritječe u pomoć svojim darovima prema bližnjemu u sudjelovanju u radosti, u njenom trajanju i prihvaćanju. Krist nije otišao u Kanu da bi svojom prisutnošću i svojim „asketskim“ riječima, pri nedostatku vina, pomogao tako što bi propovijedao mirenje sa sudbinom i umjerenost, nego je otišao da bi se veselio i vratio sakramentu ženidbe prvotno značenje. Čudom je spriječio da fešta završi loše ili vrlo brzo. Zajednica gdje nedostaje radosti življenja odbija se, praktično, ne „poziva“ se Gosta. On nije došao samo „ponijeti“ naše križeve, nego „ponijeti“ i naše radosti. Kršćanin nije onaj čovjek koji samo izražava sućut, nego kršćanin naviješta radosnu vijest življenja svojim životom. Neka nam Gospodin danas i uvijek daje ovo „vino“ što jača i raduje našu vjeru.

Iv 2,1-12

 

Isus učini prvo znamenje u Kani Galilejskoj.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«

A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«

Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.

Riječ Gospodnja.

Podijelite: