Istinsko svjetlo, Svjetlo svijeta što prosvjetljuje svakog čovjeka, zasjalo je neugasivim sjajem i svijetli od betlehemske noći do uskrsnog jutra. Taj sjaj, taj neizrecivi privlačni zov, ta neiskaziva ljepota ponovno ražaruje našu vjeru u život – život za kojim čeznemo. U Njemu, djetetu u jaslama, u njemu, Smislu nad svim smislovima, u njemu, Životu nad svim životima bijaše život – i taj nam život postade svjetlo. Od njegova života “svi mi primismo, i to milost na milost“. Od njegova života svi živimo, i to život na život i u ovoj gozbi ljubavi.

Ponovno pred sobom imamo značenje cijeloga Božićnog slavlja kako bismo u njega ušli i od njega živjeli. Postavljaju nam se pitanja: tko je Bog, tko je čovjek, odnosno tko sam ja i što je svemir? Ove tri velike teme su u uzajamnom odnosu. Konkretnije, pitani smo: tko je za nas Bog i tko smo mi Bogu; tko je čovjek za Boga i što, radi Njega, treba biti čovjek čovjeku? Gledamo na čovjeka, čovjeka vrednujemo u svjetlu Božje riječi – u svjetlu Isusa Krista. U zbornoj molitvi zazvali smo Boga kao “svjetlo onih koji vjeruju” kako bi čitav svijet ispunio svojom slavom i svim se narodima objavio u punini svoje svjetlosti i sjaja. Bog, izvor svakoga dobra, obasuo nas je svim dobrima u Kristu Isusu. On nas je oduvijek zamislio i naumio da budemo “u Kristu” kao božanskom okolišu cijele naše egzistencije. Kršćanska vjera zahvaća cijelu čovjekovu osobnost: um i volju, dušu i tijelo, pamet, srce i snagu, svega čovjeka. Njome se sav čovjek daruje Bogu i radi Boga braći ljudima. Mudrost o kojoj govori današnje 1. čitanje za nas je Isus Krist “koji nam posta od Boga poslana mudrost i pravednost i posvećenje” (1 Kor 1,30).

Grčki filozof Pitagora odgovorio je onima koji su ga nazvali mudrim: “Bog je jedini sofos – mudar, a ja sam tek filosofos – ljubitelj mudrosti“. Iz Knjige mudrosti vidimo da mudar čovjek ima udjela u Božjoj mudrosti. On je još uvijek samo učenik u trajnu poklonu i istraživanju. Otkrivajući nam svoj Zakon, Bog nas poučava svojoj mudrosti. Otkriva nam nutarnje biće svih stvari i samog čovjeka te nam ukazuje po kojim je zakonima čovjek sazdan i kojim se putem može u punini ostvariti. Zato božansku mudrost možemo promatrati objektivno, tj. konkretizirati je u stvorovima, i subjektivno: gledati je kao Božji atribut. Mudrost Božja, posebno stvaralačka mudrost, često se prikazuje kao uosobljenje, kao neko stvorenje različno od Boga ali prisno povezano s Bogom. Mudrost postoji prije svega. Ona je izišla iz Jahvinih usta, stvoriteljica je svega, obišla je nebo i zemlju i podzemlje i udomila se u Jeruzalemu, gdje je osobito djelotvorna. Kao propovjednik na raskrižjima i trgovima okuplja ljude i poučava. Sve može, sve vidi, u sve prodire, sve prožima. Isus Krist jest utjelovljena Mudrost Božja. Utjelovljenjem on se “ukorijenio” među nama da i nas učini “baštinom Božjom”. Prije četrnaest stoljeća Mudrost Božja – Isus i njegovo evanđelje ukorijenila se u hrvatskom narodu. Prebiva li Mudrost Božja u našem podneblju, u svakom našem domu? Je li Krist doista naša životna mudrost?

Taj Logos – Mudrost – Riječ, smisao i počelo svega, bijaše u početku kod Boga, štoviše bijaše Bog, u najprisnijoj intimnosti s Bogom Ocem. Živjela je u krilu Očevu. A u punini vremena utjelovila se da bude život i svjetlo svim ljudima koji po njoj, utjelovljenoj – po Isusu Kristu, Riječi Božjoj odvijeka – primiše to svjetlo i taj život od Boga da to dalje pronose. Taj se život očituje u novom stanju što ga ljudi koji primiše Krista uživaju pred Bogom, oni su sinovi i kćeri Božji u Sinu. Ta prisnost s Bogom pokazuje se kao novo rođenje (Iv 3,1). Poslanje Isusovo jest pokazati nam Oca i dovesti nas u Njegovu nazočnost. “Nitko ne poznaje Sina doli Otac, niti tko poznaje Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti” (Mt 11,27; Lk 10,22). “Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu” (Iv 17,21). Ovo je novi oblik mišljenja i novi oblik postojanja, s Bogom i u Bogu, u najprisnijem zagrljaju s blaženim Trojstvom, u čemu će biti naše nebesko blaženstvo, a što već sada – ako živimo u milosti – u sebi nosimo. Tu su korijeni čovjekova dostojanstva u svjetlu Božje riječi, osobito u svjetlu Božića – u svjetlu žive Božje Riječi, Isusa Krista (usp. B. DUDA, Sijač je Sin čovječji, KS, Zagreb, 1989, 58-63). “Zvjezdanog neba i ljudskog lica nikad se čovjek neće moći nagledati. Gledaš i gledaš, i sve je viđeno a neznano, poznato a novo“ (I. ANDRIĆ, Staze, lica, predjeli).

Stoga je od temeljne važnosti evangelizacija – naviještanje evanđelja koji je trajni proces i u kojem uvijek možemo učiniti više i živjeti bolje.