Uskrsli Krist je uvijek prisutan među svojim učenicima. S nama je on, naš Gospodin i Bog. Susrećemo ga u zajednici okupljenoj u njegovo ime, animiranoj snagom Duha Svetoga. Naglasak današnjih  liturgijskih čitanja je na vjeri. Današnje evanđelje govori o susretu apostola Tome s Kristom u okupljenoj zajednici i njegovoj ispovijesti vjere. Sreća svakog čovjeka ovisi o ljubavi koju poznaje, koju traži, koju doživljava i iskusi.

Apostol Ivan iznosi motive koji su ga naveli da piše. Za koga i zašto piše: „Mnoga je druga čudesa učinio Isus pred svojim učenicima. Ona nisu opisana u ovoj knjizi. A ova su opisana da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući imate život po njemu“ (Iv 20,30-31).  Koji su kriteriji na temelju kojih je Ivan napravio izbor? Koji su razlozi koji su ga gonili da dade prednost određenim epizodama i govorima u odnosu na druge? Jedan jedini kriterij jest: vjera. Ivan je zabrinut za našu vjeru za naše vjerovanje. Predstavlja nam sadržaj kako bi nam pomogao da postanemo vjernici tj. kako bismo vjerovali u … ili pristali uz nekog, povjerili se nekomu, pouzdali se u nekoga, uspostavili dubinski odnos s nekim. Daje prednost ne statičkoj stvarnosti, posjedovanju, nego akciji, „pokretu prema“ Osobi Isusa Krista.

Vjera kao put, a ne osvajanje. Vjera se kod Ivana ne poziva na ideju osvajanja, postizanja diplome, nego na smjer puta i na naporno postizanje unatoč sumnji; na iznenađenje, novost unatoč nesigurnosti, proplamsaju svjetla u suočenju s tamom. Kršćanin nije čovjek koji „ima“ vjeru, nego je čovjek kojemu se svaki dan dodjeljuje milost da može vjerovati. Doista ujutro kada se probudimo, ne nalazimo vjeru kao odjeću koju smo ostavili prije spavanja pa da ju je dovoljno samo odjenuti. Ne, potrebno je prihvatiti činjenicu da je dar početi vjerovati, početi odgovarati na poziv koji mi dolazi odozgor.  U ušima mi odzvanja prijekor upućen Tomi: „Ne budi više nevjeran, nego vjeran“ (Iv 20,27). Na početku dana pitam se: „Što moram činiti?“ I Netko mi spremno odgovara: „Vjerovati“ (Iv 6,28-29). Najvažniji posao moga dana jest vjerovati. Ne smijemo zaboraviti da Ivan registrira samo jedno blaženstvo: „Blaženi oni koji će vjerovati…“ (Iv 20,29). Ni učenici ni žene ni Marija Magdalena ni Toma, nitko od njih nije vlastitom snagom spoznao Gospodina. Svima je njima darovana milost koja je vodila prema vjeri u Isusa proslavljenog Gospodina.

Vjera je služenje životu: „Da vjerujući imate život po njemu“ (Iv 20,31). Što evanđelje ima sa življenjem i vjerovanjem? Ivan predstavlja svoje svjedočanstvo kako bi vjerovanje prešlo u življenje. Evanđelje postaje radikalna skrb za onoga koji prepoznaje da treba vjerovati i ne odriče se življenja. Osim što je povezana sa životom, vjera se spaja s ljubavlju. Iskustvo vjere se prevodi u konkretno zauzimanje za braću u zajednici. Evanđelje vjere postaje nužno evanđelje ljubavi.

Kršćanski život se rađa iz otkrića Božje ljubavi, zbog koje vjerovati znači vjerovati u ljubav Očevu koja se pokazuje u daru Sina, umrla i uskrsla za nas. „A mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama, i vjerovali u nju. Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu“ (1 Iv 4,16). Ova ljubav nalazi svoj najviši izričaj na križu. Vjerovati znači kušati da je Bog ljubav, otkriti da nas ljubi, da nas voli i da  želi našu sreću /blaženstvo/. Otkriće ove ljubavi utemeljuje naš život kao život djece Božje, a time naše bratsko zajedništvo. Život djece je život braće i sestara. Ljubav prema drugima postaje produženje Božje ljubavi za nas. Ljubav je nužni plod vjere. Samo ova vjera koja se izražava u ljubavi „pobjeđuje svijet“.

Vjerovati u Uskrsnuće znači na novi način živjeti u zajedništvu. Vjera u Krista bila je snaga koja je povezivala prve kršćane u čvrstu zajednicu. Bilo je to duboko zajedništvo osjećaja i života. „U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“ (Dj 4,32). Ta je vjera bila tako snažna da ih je poticala da se dobrovoljno odreknu svojih dobara i da ih predaju zajednici u korist najpotrebnijih. Dakle, ta je vjera bila konkretna i djelotvorna i životu kršćana davala je novi pečat, kako u odnosu prema Bogu tako i u odnosu prema bližnjemu. Ima li naša vjera ovaj prepoznatljivi kršćanski pečat? Moramo ojačati svoju vjeru na primjeru prve Crkve i svakodnevno moliti milost duboke vjere. O snazi vjere ovisi pobjeda kršćana. Reći će sv. Ivan: „Ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša“ (1 Iv 5,4).  Potrebno je vjerom učiniti Uskrsnuće vidljivim kroz praksu bratske ljubavi. Navještaj Uskrsnuća povjeren je riječi. Ali autentična riječ je neodvojiva od činjenice. Ako nedostaje temeljna činjenica ljubavi, zajedništva – vidljiva činjenica – opasnost je da poruka ne bude slušana ni prihvaćena.

Parafrazirat ćemo Tomin izričaj: Ako ne vidim, ako ne dodirnem ljubav preko vaših djela (gesta) i vašeg ponašanja, ne mogu vjerovati vašim riječima. Riječi mi govore da ste susreli Uskrsloga, da ste primili njegov mir. Dopustite mi da vidim da su među vama nestali konflikti, rivalstva, pohlepa, ljubomora. Dopustite mi da vidim plodove opraštanja, zajedništva, uzajamne pomoći. Nisam toliko ja koji treba vidjeti da bi vjerovao, koliko više vaša vjera mora prerasti u djela i pobjeđivati svijet svjedočeći prisutnost uskrsne stvarnosti.