Papa Ivan Pavao II. proglasio je 2. uskrsnu nedjelju Nedjeljom Božanskog milosrđa, a Apostolska pokorničarnica izdala je 29. 6. 2002. dekret prema kojem se na spomenutu nedjelju može zadobiti potpuni oprost ako se učini  ispovijed, sv. pričest, molitva na nakanu sv. Oca, vjerovanje, Očenaš, dodajući zaziv: Isuse milosrdni, uzdam se u te! Susresti Isusa znači susresti njegovu ljubav. Ta nas ljubav preobražava i omogućuje nam da drugima prenosimo snagu koja nam je darovana. Time postajemo Kristonosci, nositelji Kristove radosti, njegova milosrđa.

„Kristovo uskrsnuće je kao prva vulkanska erupcija, ona pokazuje da u svijetu već bukti Božji plamen, koji će svaku stvar nanovo obasjati svojom svjetlošću“ (K. Rahner). Bog je milosrdan. Milosrđe je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja, temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada iskrenim očima gleda brata kojega susreće na životnom putu. Milosrđe Božje je kucajuće srce Evanđelja. Beskrajno milosrđe Božje pokazuje se u Isusu, Bogočovjeku i našem Spasitelju. Isus je put Očeve milosrdne ljubavi za čovjeka i put čovjekove ljubavi za Boga. Milosrđe je put našega spasa. Stoga je Božje milosrđe, Božja moć koja održava, štiti, promiče, iznova stvara i izgrađuje život. Božje milosrđe hoće život. Milosrđe je Božja opcija za život. Ono jasno pokazuje: Bog nije, kako je mislio Nietzsche, neprijatelj života. Bog je snaga (Ps 27,1) i izvor života (Ps 36,10), On je prijatelj života (Mudr 11,26). On je naš prijatelj i ako se na Njega oslonimo sve poteškoće ćemo lakše nadvladati ojačani i svoji na svome.

Današnja čitanja govore o doživljaju Uskrsloga: 1. Jasan znak prisutnosti Uskrslog jest zajednički život apostola, njihova neustrašivost i njihova privlačna snaga za ljude u nevolji. 2. Zajednicama koje su u tjeskobi Ivan u proročkoj viziji pripovijeda o svom susretu s onim koji bijaše mrtav i sada živi u vječnosti. 3. Od početka zajednica vjernika poznaje i borbu za svoju vjeru. Sumnja prati vjeru. Ona se pak može nadvladati u zajednici koja je povezana i složna i čeka na svojega Gospodina. Uskrsli Krist je pošao svim svojim učenicima da ih uvjeri kako je živ i da svi oni u njega živoga povjeruju kako bi to mogli onda i drugima prenositi. Svakome od njih približio se na njemu prihvatljiv način, jedino što ga Toma nije vidio i nije povjerovao. 

Kršćanska vjera na primjeru Uskrsloga koji nosi znakove čavala i probodenog boka utemeljena je, naprotiv, na onoj ljubavi koja, bez matematičke sigurnosti, postaje dar u svagdanjem svjedočenju ljubavi. Zaustavimo se na „nevjernom Tomi“. Njega možemo držati sumnjivcem, skeptikom i tražiteljem, ali nipošto nevjernim. On se ne miri lako sa svjedočenjem i vjerom drugih. On nam je nekako bliži, jer iznosi naše poteškoće. On otvoreno izgovara ono pitanje koje i nas muči: Ako ne vidim, neću vjerovati! On se nalazi u istom stanju kao i mi: mora vjerovati onima koji su vidjeli Uskrsloga. On bi htio vlastitim iskustvom, gledanjem, pipanjem, uvjeriti se o istini. Na njegovu primjeru možemo vidjeti kako vjera nije nikakvo jeftino i olako preuzeto tuđe mišljenje ili uvjerenje, već duboko iskustvo vlastite potrebe za Bogom, prokušano i pročišćeno u tolikim sumnjama i poteškoćama. Ali Toma je svetac, za razliku od nas koji smo također pozvani na svetost. U procesu u kojem svi osjećaju pravo biti protiv, optužujemo ga za nepovjerenje, grubu stvarnost, upornu, tvrdoglavu nevjeru, pesimizam. Proglašavamo ga, a da ga pitamo za odobrenje, zaštitnikom materijalista, onih koji sve žele vidjeti, opipati, onih koji sumnjaju u sve, koji se bune, koji su umišljeni, tvrdoglavi, očajni, onih koji govore budalaštine. Ali s onu stranu pretjeranog načina govora, Toma traži jednostavno da ima iste mogućnosti koje su dirnule druge. Nitko ga nije obavijestio da je izabran za rizični pokus: nakon što je pripadao grupi onih koji su vidjeli događaje sve do smrti na križu Isusa, morao je „anticipirati“ u odnosu na uskrsnuće druge uvjete, proročki tumačiti ulogu svih onih koji nisu vidjeli Uskrsnuloga, odvajajući se tako od grupe apostola i uključujući se tako u naše redove. Toma je onaj koji je želio biti jednostavno kao svi drugi.

Ivanov izvještaj nam predstavlja Tomu koji se baca na koljena čineći divnu ispovijed vjere: „Gospodin moj i Bog moj“. To su riječi koje postaju sklad s otkrićem Prisutnoga, ali djeluju zbunjujuće u ustima onoga koji je uporno kontrolirao vanjski opis osobe nesigurnog identiteta. Na koncu se ispričavao. Same Isusove riječi više provociraju nego što predočuju činjenice. Toma se predaje ne jer je „dodirnuo“, nego jer je zavijen prisutnošću Uskrslog, ostao je zarobljen u njegovu svjetlu. Mi, naprotiv, vjerujemo iako nismo vidjeli. Ali, nakon što smo povjerovali, ne činimo drugo nego zahtijevamo da vidimo, da opipamo. Tražimo ili pronalazimo, izmišljamo oslonac svojoj vjeri. Toma je bio stvaran, želio je prije vidjeti nego vjerovati. Mi, vrlo često, tražimo da vidimo nakon što  smo povjerovali (ili nakon što smo rekli da vjerujemo).

Toma je imao jaka kolebanja prije. Zatim je „prikovao“ vlastitu vjeru i vlastitu ljubav za pod na kojem se bacio na koljena. Mi se čvrsto opiremo poslije. Naša vjera često se čini kolebljivom, lomnom, nepostojanom, malo uvjerenom i malo uvjerljivom, vezana je za različita uvjetovanja: emocije, zanose, razočaranja, osjećaje, navike… zbog toga moramo ozbiljno ispitati zdravlje naše vjere. Gospodin nas je hranio i nastavlja nas hraniti znakovima svoje ljubavi.

Ali On je taj koji traži i neki znak naše vjere. Živi čeka da naša vjera dadne koji znak života… Naša vjera mora se odlučiti da prati djela, a ne dopustiti da ona idu, kao obično, sama, za vlastiti račun, odvojena od nje, ili sasvim u protivnosti s njom. Vrijedi li za nas da se vjera i ponašanje ne smiju poznavati kad se nađu na putu, na poslu, poslovnom području…? Da, Uskrsli očekuje od nas neki znak životnosti naše vjere. Poneki znak njezine sposobnosti da se ureže u odluke, izbore, usmjerenja našega života. Naši bližnji također imaju pravo verificirati da je naša vjera u Kristovo uskrsnuće promijenila i mijenja nešto, počevši od našega lica. Izgled može biti nositelj znakova uskrsnog svjetla. Možemo li na ogledalu kontrolirati naše lice vjernika? Znamo da čovjek na izlog želi staviti najbolje, najljepše. Uskrsli Krist, Živi, milosrdni, svagdanje nam je ogledalo u kojem se trebamo ogledati kako bismo živjeli kao njegovi učenici! Amen.