Vrijeme Korizme je vrijeme u kojem smo pozvani pitati se koliko prihvaćamo Boga u našem životu, koliko smo mu poučljivi. Bogu biti poučljivi znači prihvatiti uistinu da je On protagonist (1): „Sišao sam da ga izbavim… i odvedem“; da je On sigurnost (2) „Većina njih nije bila po volji Bogu“; da je On Bog sudac (3): „Ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti“. Da bismo bili poučljivi Bogu, moramo se trajno obraćati, staviti se u pitanje, okrenuti se mislima i životom prema Njemu, prema Kristu.

Bog se predstavlja Mojsiju: „Ja sam koji jesam. To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena“. Ime Jahve je onaj koji jest tu. Onaj koji jest. Onaj koji je prisutan da spasi da oslobodi. Onaj na koga se može računati u svakoj prilici. Malo prije toga Jahve se predstavio: „Ja sam Bog tvoga oca, Bog Izakov, Bog Jakovljev“. Aktivna prisutnost ovoga Boga ne očituje se na epizodni, prigodni način, nego u znaku trajnosti, vjernosti. Da, Bog je vjeran čovjeku. Događaji na zemlji ga zanimaju izbliza, jadi njegovih sinova ga ranjavaju, patnje čovjeka ga potresaju. Nije Bog odsutni, daleki, ravnodušni. Bog se čini ranjivim u svojoj ljubavi. Zbog toga intervenira, zbog toga postoji. Time što očituje svoje Ime Bog slugu svoga Mojsija i cijeli narod uvodi u najveću intimnost suživota sa sobom. Bog se objavljuje kao Izbavitelj svoga naroda. Stoga te riječi znače: Ja stojim iza svoje riječi: ono što obećavam, to ću učiniti. Bog očekuje da ćemo i mi stajati iza svoje riječi i založiti se za Boga cijelim bićem.

Veliki je grijeh Izraelaca (drugo čitanje) bio ne „pouzdati se“ u skrb svoga Boga, „stručnjaka“ u ljudskim patnjama. Nesposobni da prihvate skrivenu ali učinkovitu prisutnost Boga, da čitaju diskretne znakove njegovih zahvata, ništa drugo nisu učinili nego se jadali, protestirali, mrmljali, okrivljivali – prije svega zato što se Jahve nije želio pokazati kako su oni željeli: neprekidno kao Bog „proizvođač“ čudesa. Iako su, u različitim prigodama, kušali njegovu providonosnu djelotvornost u najmanjoj smetnji ili nezgodi, nisu oklijevali sumnjati da je Bog bio dosita na njihovoj strani. Umjesto da zahvaljuju Bogu zbog „divnih djela“ koje je učinio za njih, oni su se specijalizirali u mrmljanju, jer Gospodin nije intervenirao kako i kada su oni željeli. Moramo priznati da grijeh mrmljanja na Boga nije isključivo grijeh naroda Izlaska. Također i mi mrmljamo jer ne opažamo da Bog postoji. Često smo nestrpljivi prema Njemu. Ne znamo čekati. Odlučni smo prekinuti s Bogom ako ne odgovara na naše želje ili nas ne razumije. Ne sumnjamo kad Bog kasni da se nalazi u našoj žurbi, a ne u svojim obećanjima. Uvijek smo spremni optužiti ga za njegova neispunjenja, radije nego se pozivati na našu nedostatnu vjeru.

Kada je sve mirno i lagano, umišljamo si da možemo sami sve, zaboravljajući Pavlovu lekciju: „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!“ Umjesto da se uhvatimo Boga, u dragocjenoj svagdanjoj vjernosti, prihvaćamo se alarmantnog znaka u trenucima slučaja kako bismo ga optužili da nas nije zaštitio. Bog je onaj koji je tu. Ali bi želio da mi ne budemo odsutni u pozivu na dosljednost, povjerenje, pozornost na njegovo djelo. Također, Bog koji se objavljuje Mojsiju, poziva ga da „iziđe vani“. Radi se o tome da ostavi kraj koji se guši od „mrmljanja“ i usmjeri korake prema „lijepom i prostranom kraju“ hvale i divljenja. Treba izići iz bijede i otvoriti oči pred „divotama Božjim“, kako bismo konačno naučili „veličati ga“.

Sjetimo se Isusove lekcije: „Vjerujete li da su ti Galilejci, jer tako nastradaše, bili veći grešnici od svih ostalih Galilejaca? Ne to, velim vam! Ili onih osamnaest, … vjerujete li da su bili grešniji od svih stanovnika Jeruzalema? Ne to, velim vam“. I iznad svega oštra opomena: „Ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti“. Obraćenje postaje moguće ako se traži krivnja blizu, ne daleko. Također užasne nesreće mogu biti znak, opomena, ne kažnjavanje. Ali znak i poziv na obraćenje za sve, ne samo za vjerojatne krivce.

Naše nas iskustvo uvjerava kako smo skloni pasti pod utjecaj vanjskih zbivanja ne samo tako što ćemo o njima razgovarati i njih prosuđivati, nego i tako što ćemo pustiti da nas ona izazovu, da izazovu u nama nemir, napetost, da nas zaokupe te ne budemo u stanju smireno, pribrano i pametno rasuđivati, već iskaljujemo svoje neraspoloženje, srdžbu, bijes, osuđujemo i, štoviše, počinjemo mrziti. Isus im je htio reći, a to govori i nama: izmijenite svoje mišljenje, mislite drugačije, u drugom pravcu.  Još bolje: odrecimo se svoga načina shvaćanja i rasuđivanja te usvojimo njegove poglede, raščlambe i prosudbe. Naše mišljenje i naše raspoloženje ne smije ovisiti o izvanjskim zbivanjima. Svoje mišljenje i svoje raspoloženje moramo stvarati jedino na temelju svoje vjere u Boga. U nama mora, najprije, zavladati vjera kao potpuno povjerenje u Boga i u njegovo vodstvo. Moramo biti prožeti sviješću da i mi i svijet i sva zbivanja u povijesti, sve što jest i što nastaje, stoji u Božjoj ruci, a Bog jest i ostaje čovjekov Bog, Bog koji je čovjeku naklon i onda kad mi to nikako ne vidimo, a on će sigurno kadli-tadli očitovati svoju naklonost. Ne zaboravimo da postoji Bog koji onima što njega ljube sve okreće na dobro.

Nakon seminara duhovne obnove, jedan od sudionika se žalio: „Zašto moj boravak ovdje nije urodio plodovima?“ „Možda zato što ti je nedostajala snaga da prodrmaš stablo?“, odgovorio mu je dobronamjerno voditelj. Imajmo snage, u suradnji s milošću Božjom, u ovoj Korizmi prodrmati stablo svog života kako bismo urodili dostojnim plodovima obraćenja.