U središtu poruke današnje nedjelje stoji novi Hram – novo bogoštovlje. Isus čisti „kuću Očevu – Hram“ od svega što u Hram ne spada. I u hramu našeg bića Isus može naći toliko toga što treba isprevrtati, izbaciti, potjerati. Dopustimo mu da se posluži snagom svoje Riječi i očisti u nama sve ono što se sami ne usuđujemo očistiti, što ne vidimo, čime smo iznutra zarobljeni.

Korizma je vrijeme pročišćavanja. Kao vjernici pozvani smo pročistiti sliku Božju snagom Riječi Božje koju smo čuli. Današnja nam čitanja upravo nude tu mogućnost. Nije dovoljno vjerovati, nego treba voditi računa u koga ili u što vjerujemo. Kakva je moja slika Boga? Fanatizmi, nepodnošenja, devijantna praznovjerja i njihovo stavljanje u kontekst vjere  kriju nesposobnost čovjeka da dopusti Riječi da stavi u krizu njegovu vlastitu ideju Boga. Nažalost, često se ljudi, pa i vjernici, „služe Bogom“, izgovaraju njegovo ime vezano uz čine  koji ama baš ništa nemaju s Njime. Božja Riječ ove nedjelje pomaže nam odstraniti iz našeg vidika četiri iskrivljene slike lica Božjega: to su bog zakona, bog čudesa, bog filozofa i bog kulta.

Današnji  odlomak knjige Izlaska počinje: „U one dane: Bog proglasi ove riječi… Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva“ (Izl 20,2). Bog je Osloboditelj. Daje zapovijedi na pločama Saveza jer ne želi da narod iznova padne u bilo kakvo ropstvo, pa čak ni da robuje ovim zapovijedima. Potrebna je sloboda prihvaćanja koja izvire iz vjere u Darivatelja. Zato je na početku podsjetnik na Boga osloboditelja. Radi se o riječima objave. Nije to predstavljanje zakona. U židovskoj tradiciji ne govori se o „Deset zapovijedi“, nego o „Deset riječi“. Naglasak je na daru, privilegiranom sredstvu kako bismo lakše ušli  u odnos s voljom Božjom i da bismo ga više ljubili. Evo zašto je Izrael smjestio „Deset riječi“ (Dekalog) u središte objave i Saveza. U njima nam je Bog otkrio one nutarnje zakone po kojima nas je zamislio i stvorio te nas kao razumna i voljna stvorenja pozvao da budemo njegovi sustvaratelji. Bog hoće da i sami sebe – i kao pojedinci i kao udružena bića (u obitelj, u Crkvu, u državu, u društvo…) – dorađujemo i izgrađujemo. Zapovijedi Božje su tako formulirane da je u njima naglašen suodnos između Ti-ja: ja naspram Bogu i naspram drugim ljudima. U „Deset riječi“ postoji samo jedna temeljna zabrana: ne vraćajte se natrag, ne vraćajte se u Egipat, ne vraćajte se u kuću ropstva. „Deset riječi“ je statut slobodnih ljudi. Predstavljaju zaštitu „oslobođenog – slobodnog“ naroda. Iz njih proizlazi ne slika boga zakona nego Boga osloboditelja. „U tvojoj volji moja je radost“ (Ps 119,16) i „Tvoj zakon je moja radost“ (Ps 119,77).

U protivnosti Bogu svemogućem je bog čudesa (Židovi) i bog razuma-mudrosti /filozofa (Grci). Pavao proglašava Krista raspetoga „Židovima sablazan, poganima ludost“       (1 Kor 1,23). Danas jednako vrijedi: Bog „moćnika“, koji bi se mogao koristiti kao potporanj položaja moći, Bog veličanstvenih struktura, spektakularnih organizacija, propagande, veličanstvenih djela, mass-medija, birokratskih i upravnih aparata koji ulijevaju poštovanje. „Bog mudrosti /filozofa“ koga je tražila grčka – helenska kultura mogao bi biti bog ideologija, znanstvenih konstrukcija, učenih spekulacija. Pavao nas usmjerava da tražimo i nalazimo Boga ondje gdje  nitko ne bi ni pomislio da će ga naći: na križu (izraz njegove vjernosti malenima, isključenima, siromašnima) /R. Fabris/. Ludost i sablazan križa obvezuju da revidiramo i odbijemo idolatrijske slike boga. „Ako ne vidite znakove i čudesa, vi ne vjerujete“ (Iv 4,48). Bog koga Krist pokazuje nije bog čudesnih znakova, nego Bog vjerne ljubavi. Stoga vjerujemo da iza križa i trpljenja stoji Očeva mudrost i Očeva ljubav. Ništa za Židove nije bilo šokantnije nego da se Nevidljivi pojavi u Vidljivome, Bog u Kristu Isusu. Ništa za Grke nije bilo luđe nego da  Bog trpi. 

„Čišćenje“ Hrama izgonom trgovaca znači također čišćenje slike Božje – boga kulta. Isus ne ukida kult niti ga stavlja na diskusiju, nego izaziva krizu određenog shvaćanja kulta: trgovina, trampa. Hram u kome vladaju trgovci može sugerirati ideju Boga „trgovca“, ali Bog je besplatan. Njegova naklonost ne može se kupiti. Novac nikada ne može zauzeti mjesto „slave“. U hramu se mora jedino slaviti liturgija i besplatna ljubav. Hram mora biti prije svega „Kuća Oca moga…“ (Iv 2,16). I odnos s ovim Bogom je obiteljski, domaći, opečaćen spontanom ljubavlju i povjerenjem. U „kući“ sve je zajedničko, sve pripada svima. Isus uspostavlja novo bogoštovlje. On je govorio o Hramu svojega tijela. Što to znači? Za Židove je materijalni Hram bio mjesto Božje prisutnosti i blizine. Tu su oni nekako najbliže doživljavali Boga, susretali se s njime. Odsada, „mjesto“ Božje prisutnosti bit će samo tijelo Isusovo. On sam – Bog-s-nama. To tijelo njegovo, puno uskrsnog dinamizma, među nama je i u nama po Euharistiji. I mi sami postajemo „Hram Duha Svetoga“ (1 Kor 6,19) jer „Duh Božji prebiva u nama“ (Rim 8,9.11). Isus je sakrament žive Božje prisutnosti. U njemu i po njemu i mi danas imamo pristup k Ocu. Zahvalimo mu za Hram njegova tijela, za veličanstvenu mogućnost da i danas možemo i smijemo blagovati njegovo tijelo i tako, sjedinjeni s njime, živjeti u jedinstvu s Bogom Ocem.