Život bi nam bio mnogo lakši kad bismo uvijek jasno spoznavali smisao svih stvari. Naše zadaće bile bi nam jasnije i mogli bismo ih mnogo bolje izvršavati kad bismo mogli vidjeti jasan cilj i uspjeh. Nama, velikoj većini, u stvarnosti ide onako kako kaže veliki filozof Kierkegaard: “Trebamo svoj život najprije živjeti, a tek onda, gledajući unazad, možemo neke stvari shvatiti.“
Današnja nas čitanja neodloživo pozivaju na strpljivost. Radi se o osnaženju ruku klonulih, učvršćenju koljena klecavih, ohrabrenju, osnaženju, izgonjenju straha. Bog sam hita da nas spasi. Strpljivost je aktivna krepost i nema ništa s odricanjem, lijenošću, ravnodušnošću. Ona nas drži u stojećem stavu. Učvršćuje koljena klecava, što se protivi mlitavosti i podlaganju sudbini. Osnažuje ruke klonule tj. ne uključuje se u perspektivu neaktivnosti. Strpljivost isključuje žurbu, a uključuje zanos – žar. Strpljivost čuva ideale koji su na srcu, brani blago, štiti sjeme, ne potpisuje predaje, njeguje vrednote. Ratar je strpljiv u iščekivanju uroda nakon što je radio kako treba. Imati strpljivosti znači imati vjere i nade a isključiti pomisao: “sve je beskorisno, nemoguće je išta učiniti“. Strpljiv čovjek se ne predaje, ne osjeća se poraženim, ima nadu protiv svake nade. Čovjek vjere i nade strpljivošću povećava svoj kapital. “Strpljivost je hrana duše“. Ona podržava unutarnju vatru ali ne kao veliki plamen koji traje trenutak, nego plamen nježan i otporan koji traje…
S druge strane potrebno je misliti o činjenici da je svatko od nas plod Božje strpljivosti. S Božićem Bog odlučuje živjeti s nama strpljivost izbliza. S Božićem Bog bira čekati čovjeka, svakoga od nas. Plod strpljivosti opisan je u 1. čitanju. Tonalitet, štoviše žestoka silina radosti koja obuhvaća sve, ali na poseban način slabe koji podnose nedostatke na tijelu ili u duhu: slijepi, šepavi, gubavi, siromašni, gluhi, izliječeni od svojih nedostataka, mrtvi vraćeni u život. Pozvani smo provjeriti je li “radosna vijest“ zaživjela u našim srcima.
Evanđelist Matej predstavlja dva velikana, Isusa i Ivana, koji dobro znaju svaki svoju ulogu. Ivan je pogodio vrijeme ali ne i način Isusova djelovanja stoga iz zatvora pita: “Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da drugoga čekamo?“ Znao je svoju ulogu i ne želi zauzeti mjesto koje mu ne pripada. Isus je protagonist. On mora rasti a Ivan se umanjivati, tj. silaziti s pozornice (Iv 3,30). Ivan je govorio o vremenu žetve, a Isus o vremenu sjetve. Ivan mete neprijatelje, odvaja dobre od zlih, sve stavlja u red. Isus, međutim, sve sabire, provodi se – jede i pije s carinicima i grešnicima. On je došao – ne suditi već spasiti, ne odvajati nego sakupljati. Ivan je iz temelja čistio sva stabla koja ne donose plod, zato je i dospio u zatvor. A Isus naviješta vrijeme strpljenja i praštanja. Ivan ga predstavlja kao onoga koji će vatrom uništiti sve. A Isus svoje osobno djelovanje prikazuje pojmovima milosrđa: “Idite javite Ivanu što vidite i čujete: slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest. Blago onomu tko se zbog mene ne pokoleba“.
Dakle, Ivan je pogodio vrijeme, ali je pogrešno shvatio način. Mogao je mirno podnijeti Heroda i tamnicu pa i mučeništvo, ali da Bog govori različito od načina kako su svi očekivali i ne ponaša se po našim “razumskim“ predviđanjima, e to je bilo teško shvatiti i prihvatiti. Rađa se sumnja je li to zaista Bog? Stavovi Isusovi se ne podudaraju sa slikom kako su ga očekivali pa i sam Ivan Krstitelj. Isus za Ivana kaže da je najveći od svih koji su rođeni od žene. Nije rijetko da Bog demantira vlastite proroke. Sjetimo se Jone. Nije dovoljno prihvatiti Boga, pristati uza Nj. Treba biti na raspolaganju Bogu drugačijem od našeg mišljenja, naših shema, naših slika kako ga zamišljamo i predstavljamo. U napasti smo zapovijedati Bogu i propisivati mu kako se mora ponašati, što mora činiti. Ne zaboravimo da je Isus taj koji ima inicijativu, da je On Bog. Prorok Izaija naglašava govoreći Božje riječi: “Moje misli nisu vaše misli, moji putovi nisu vaši putovi (usp. Iz 55,8)“.
Čuli smo što Isus kaže za Ivana, a malo razmislimo što bi mogao reći za nas? Pitajmo se sada koji je smisao našega života? Ima li u našim dušama pravog adventskog raspoloženja? Čekamo li budno i strpljivo svoga Spasitelja koji dolazi u naš svijet i donosi spasenje, ne namećući ga nikome nego ga nudeći svima?
Između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.
Čitanje svetoga evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode,
gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.
I blago onom tko se ne sablazni o mene.«
Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano:
‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’
Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!«
Riječ Gospodnja
