Crkva nam u došašću, vremenu nade, predlaže čudesna djela Božja kako bismo, promatrajući ih, živjeli u ozračju nade. Liturgijska čitanja usmjeravaju naš pogled na Krista koji ima sveopću spasiteljsku moć i može liječiti nevolje čitavog čovječanstva oslobađajući ga, prije svega, od najopasnije nevolje – od grijeha. Zatim nas uči kako trpljenje preobraziti u sredstvo za postignuće vječnog blaženstva.

Za ovu nedjelju došašća Crkva je izabrala dva paralelna čitanja, dvije slične situacije u kojima Bog djeluje na čudesan način. Riječ je o Samsonu, Manoahovu sinu, i o Ivanu Krstitelju. U oba slučaja Bog intervenira i svladava nemoguće ljudske poteškoće: Manoahova žena je neplodna, Elizabeta je neplodna i stara. Božjim zahvatom poteškoće su maknute. Bog po Samsonu Izraelce politički oslobađa od Filistejaca, a po Ivanu Krstitelju događa se duhovno oslobođenje. Riječ Božja svjedoči: „Dovest će mnoge Izraelove sinove Gospodinu Bogu njihovu. Ići će pred Njim s duhom i snagom Ilije“ (Lk 1,16-17). Sve Ivanovo postojanje i djelovanje služi Onome koji jest. Ivan se prepoznaje kao „glas  koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu!“ (Lk 3,4).  On je glas, on je svjedok za Onoga koji jest i koji ima doći. Veličina Ivana Krstitelja jest njegova upućenost na Boga, od kojega prima život i postojanje. Istina o čovjeku jest da je Božje stvorenje. Ta će se istina produbiti u Isusovoj objavi na taj način što će se čovjek moći prepoznati kao dijete Božje. Bez životne povezanosti s Bogom čovjek nestaje. Ivan to osjeća i znade da postoji samo kao onaj koji služi Gospodinu. Snažan je njegov navještaj: „Među vama stoji onaj kojega vi ne poznate!“ (Iv 1,26). Je li istina da Isusa ne prepoznaju  Ivanovi suvremenici? Kako je s nama danas? Koliko smo mi sposobni otkriti, prepoznati Isusovu prisutnost u svojoj sredini? Utječe li Isus na naš život i naše planove? Živimo li počesto kao da ga među nama nema? Zapravo tada i ne živimo, jer samo Isus svemu daje smisao i život.

Vrijeme došašća je vrijeme rada na sebi, vrijeme osobnog obraćenja, prihvaćanja da budemo iznutra oslobođeni, osposobljeni za živu vjeru i djelotvornu dobrotu prema svakom čovjeku. Isus je među nama: u svojoj Crkvi, u Euharistiji, po svojoj milosti i milosrđu. Nažalost i vjernici ga teško prepoznaju jer je njihovo zajedništvo s Isusom površno, slabo prožeto molitvom. A molitva je vrhunac tog zajedništva. Sv. Pavao nas poziva: „Braćo, radujte se uvijek … Bez prestanka se molite!“ (1 Sol 5,16-17).

Evanđelje nam dopušta da produbimo nadu i ražarimo vjeru. Roditelji Ivanovi, Zaharija i Elizabeta, besprijekorni su, vjerno vrše zapovijedi Božje: oni su pravednici. U njihovu životu postoji kušnja. Dugo su se nadali da će ih Gospodin osloboditi, ali nisu bili uslišani. Nastavljaju biti vjerni, ali je njihovo srce ranjeno. Po ljudsku, više se nemaju čemu nadati. Anđeo se ukazuje Zahariji i kaže mu: „Tvoja molitva je uslišana“ (Lk 1,13). Očekivalo se da Zaharija prihvati ovu riječ s oduševljenjem, sa zanosom… Naprotiv, kao da se ne nada više. Radosnu vijest dočekuje sa sumnjom: „Po čemu ću ja to spoznati? Ja sam star, a žena mi je u poodmakloj dobi“ (Lk 1,18). Zbog nedostatka nade i posustale vjere Zaharija će iskusiti  novu kušnju: „zanijemit ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude“ (Lk 1,20). Bog  tako liječi Zahariju, oslobađa ga, kao što će poslije osloboditi svoj narod zahvaljujući propovijedanju Ivana Krstitelja.

Vidimo da Bog nastavlja djelovati unatoč našoj nespremnosti i našoj nesuradnji s njegovim planom. Hvala ti, Gospodine, što nastavljaš računati s nama iako ti se opire naša mlaka vjera. Nama je potreban Spasiteljev dolazak. On upravo zato i dolazi na svijet da bude Bog s nama, da se zauzima za nas, da rasvijetli naše tmine, da ojača našu vjeru i podrži našu nadu.

Molimo da budemo otvoreni nadi koja dolazi od Boga i ne stavljajmo zapreke planu Božjemu, koji i danas želi osloboditi svoj narod. Naš svijet ima veliku potrebu da bude oslobođen sebičnosti, nasilja, tolikih sramnih muka, kako bi postigao slobodu i u miru mogao živjeti bratsku ljubav.