„Što nam je činiti“ želimo li Božić osjetiti kao blagdan, kao događaj Božje dobrote – Božje blizine, kao svetkovinu radosti? Obratiti se ne znači promijeniti samo nešto u svojem ponašanju, nego svojim mentalitetom sjediniti se s Isusovim mislima, s njegovim stavovima.

„Što moramo činiti da bismo upoznali radost, primili je i drugima dali?“ Je li još uvijek moguća radost? Je li još uvijek moguće vjerovati u nadu? Slušanje utječe nužno na raspoloženje djelovanja. Riječ koja ništa ne mijenja, koja se ne prevodi u stavove, izbore, konkretne čine, to je riječ koja ostaje nekorisna. Nije dovoljno da riječ „pokreće“ nešto unutar nas. Njezina učinkovitost mora se pokazati i na vani. Potrebno je da potakne proces promjene u djelovanje, odredi praksu koja jasno pokazuje raspoloživost poslušnosti, jasnu odluku, precizno pripadanje. „Svijet je zrcalo i svakom čovjeku pruža odraz njegova vlastitog lica. Namrštite se i svijet će vas pogledati namršteno; nasmijte se i suputnik će vam se nasmijati“ (W. M. THACKERAY).

„Djelovanje“ pokazuje važnost u odnosu prema autentičnom traženju Boga. Nije svako vladanje sukladno s pripadanjem Kristu i njegovu evanđelju. Kao što nije dozvoljeno načiniti vlastitu sliku Boga, tako nije dozvoljeno izgraditi vlastito ponašanje prema vlastitim prohtjevima, izumijevajući i mijenjajući svaki put pravila i kriterije prema okolnostima i onom što nam godi. „Budi iskren prema sebi, kako ne bi bio lažan prema drugima“ (F. Bacon). Naravno, treba izbjeći i deformaciju moralizma, koji nas čini robovima, djetinjastima, djelujući s ucjenama straha. Moralizam je protivan moralu koji oslobađa, koji čini odgovornim, poziva se na savjest i ljubav. Haering upozorava da moral mora biti odraz (odsjev) evanđelja a ne njegova karikatura. Zbilja, moral nije drugo doli ponašanje prožeto ljubavlju, odgovor na Božju inicijativu ljubavi. Moralizam odašilje stari, zatvoreni zadah; stvara mračno, mučno ozračje koje nas guši, umrtvljuje život, oduzima dah. Moral se izražava u spontanosti i životu. Ostaje pitanje: Gospodine, što hoćeš da učinim?

Glavna stvar koju trebamo činiti jest „radovati se“ (1. i 2. čit.). Poziv na radost je motiv prisutnosti Boga među nama. Ne radi se o prisutnosti/blizini koji zadaje strah. Naprotiv, ona čini da nikne povjerenje. Zaista On dolazi da pokaže svoju ljubav prema čovjeku, da opozove osudu, da učini kraj udaljenosti. Evo prve obveze: prožeti naše ponašanje preokretom prema radosti – „da dođe među nas Bog radosti“. Dokle god njegujemo u sebi ljubav prema Bogu i ljudima, Bog je uz nas, s nama, u nama. Kršćanin koji je nesposoban za svjedočenje radosti nije vjerodostojan kada tvrdi da je susreo Boga.

Čini se da je Pavao zaboravio sve ovo, ili bolje: iznad svega ovoga vidi kako izbija jedina stvarnost – radost. Radost je ono što izdržava, ono što „drži“, ono što daje trajnost, dok sve ostalo nestaje. Radost ili drugo lice skuplje vjernosti: „Radujte se u Gospodinu“ tj. „motiv radosti je Gospodin“, „zbog Gospodina“. Dakle, ne bilo kakva radost niti radost zbog radosti, nego radost koja dolazi od Njega, koja izvire iz njegove vjerne ljubavi. Ako Crkva izgubi radost, to znači da je izgubila sve. Kršćanin koji je izgubio radost, mora se ozbiljno pitati da nije slučajno izgubio Krista. Ne zaboravimo Pavlove riječi: „Braćo, pronađite Krista! Tj. pronađite Kristovu radost!“

Zajedno s radošću, Pavao preporuča ljubaznost, koja mora biti „poznata“ ili prepoznata od svih. Radi se o stavu koji se tiče odnosa s drugima, također izvan uskog kruga zajedništva, prožeta dobrohotnošću, blagošću, strpljivošću, razumijevanjem. Pravi kršćanin nikada nije agresivan, fanatičan, nestrpljiv. Pravi kršćanin ima smisao za ravnotežu. Prihvaća ljude takve kakvi su. Pokazuje se srdačnim sa svima.

Ako odnosi s drugima trebaju biti prožeti dobrotom, oni s Bogom su karakterizirani povjerljivim prepuštanjem koje proizvodi mir u duši: „Ne uznemirujte se zbog ničega“. Ako imate briga, patnja, smetnja, podijelite ih s Bogom u molitvi: „U svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti!“ (Fil 4,6) Kada je netko povjerio vlastite brige, također i one svoje opsjednutosti Bogu, zna da su u dobrim rukama. Tada nalazi mirnoću, vedrinu. Mir tada postaje kao zaštitni omot koji „čuva“ kršćanski život. Dakle, stil kršćanskog života, praktično ponašanje vjernika, za Pavla, karakterizirano je ozračjem radosti, ljubaznom dobrotom, mirom. Ivan sažima sve ovim izrazom: iz poštovanja prema drugome. To je krajnji način praktične pripreme puta Gospodinu i priznanje njegove nazočnosti. Počinje se s mogućim da bi se stiglo do nemogućeg. On je uvijek tu za onoga tko ga čeka.

Što možemo reći u svjetlu Ivanove propovijedi: koji su naši gorući problemi ovdje i sada? Nisu li to problemi naših međusobnih odnosa koji se očituju u sve većoj nestrpljivosti, osjetljivosti, sebičnosti i zavisti, iz čega nastaju nesporazumi, napetosti, svađe i razdori? Što zaista možemo učiniti da nadvladamo ta i sva druga iskušenja? Ivan nas upozorava da ih moramo rješavati tako ozbiljno kako su ona sama u sebi ozbiljna. Iza ovih pitanja stoji Bog, dobar i pravedan. Njegova ljubav prati nas na svakom koraku, ali i njegova nas pravda može svakog trenutka pozvati na odgovornost.