Nalazimo se u tjednu molitve za jedinstvo kršćana s temom: Svi ćemo se izmijeniti pobjedom Gospodina našega Isusa Krista. Isus je poslanik Božji, navjestitelj spasenja da ljude dovede vjeri i obraćenju propovijedanjem Božjeg evanđelja. Njegova propovijed izaziva obraćenje tj. novo vrednovanje samoga sebe, svih ljudi oko sebe – novo vrednovanje života i svih životnih suodnosa. Temelj novog vrednovanja jest Bog: promatrati sve s Božjih gledišta, vagati sve Božjom vagom. Obraćenje je nadasve nova, sveobuhvatna ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Ljubav daje, ona ne broji i ne računa. Pokajmo se za sve svoje grijehe učinjene protiv ljubavi prema Bogu i prema čovjeku.

Današnja čitanja počinju prijetnjom: “Još četrdeset dana…” proroka Jone (Jon 3,4). „Vrijeme je kratko“ opominje Pavao (1 Kor 7,29). „Vrijeme se ispunilo…“ upozorava Isus (Mk 1,15). Što znači upozorenje: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15). To znači promjenu čovjekova unutarnjeg raspoloženja, preusmjeravanja njegova bića u cjelini i svih njegovih životnih snaga prema Bogu koji se u Kristu objavljuje. Obraćenje je čovjekov odgovor na radosnu vijest,  nasljedovanje Krista u kojem nam Bog daje novu životnu šansu u izmirenju i opraštanju, u nadi uskrsnuća i života u vječnosti kao izlaz iz ugroženosti od grijeha, smrti i besmisla. Upozorenja donose rezultate: Ninivljani se obraćaju, mijenjaju životne navike čineći pokoru. Kršćani postaju svjesni „da prolazi obličje ovog svijeta“ (1 Kor 7,31) i uključuju se svojim životom u vrednote kraljevstva nebeskog.

Isus u kratkim crtama predstavlja svoj program: 1. Vrijeme se ispunilo; 2. Kraljevstvo Božje se približilo; 3. Hitno se traži obraćenje; 4. Treba vjerovati evanđelju. Prva dva zahtjeva ističu objavu Boga. Druga dva naglašavaju čovjekovu odluku za Boga. Odluka koja se pokazuje u obraćenju i vjeri. Tu su i četvorica ribara koji odmah na Isusov poziv ostavljaju sve i slijede ga tj. postaju ribari ljudi. Ninivljani odmah počinju s djelima pokore ne čekajući da isteče rok da vide što će se dogoditi. Na Božji poziv odmah odgovaraju i dolazi do izražaja Božje milosrđe. „Još četrdeset dana…“ (Jon 3,4) ovih četrdeset dana u Božjem kalendaru nije istek roka nego vrijeme korisno čovjeku, pogodna sezona da donese odgovarajuće plodove, „vrijeme kušnje“. Božja riječ se ne demantira. Jona je ispravno navijestio, ali nije pravo razumio. Uistinu, Niniva je nestala. Nije više ona prijašnja. Postala je mjesto pokore, obraćenja, Božji grad. Čudo se dogodilo, nevjernici su ozbiljno shvatili Božju riječ. Kada čovjek prihvati Božju ruku, onda i ono nemoguće za mnoge postaje stvarno. Jona je bio poslan da otvori oči Ninivljanima a on je ostao zavezanih očiju. I Bog vidje njihova djela i smilova im se. „I vidje Bog što je načinio i bi vrlo dobro“ (Post 1,31) kada je stvorio čovjeka. Konačno je i čovjek naučio činiti dobro, nastavljajući Božje stvarateljsko i otkupiteljsko djelo.

Pavao upozorava: „Prolazi obličje ovog svijeta“ (1 Kor 7,31) ne shvaćajući to kao alarmni znak da se spusti naglo zastor, odgodi predstava i da glumci bježeći skidaju odjeću i oblače redovničke habite. „Vrijeme je kratko“ (1 Kor 7,29) ne rješava se Horacijevim „carpe diem“ – iskoristiti dan ili u navaljivanju da se iscijedi od života sve moguće uživanje prije nego što ruže uvenu i ukusni plodovi sagnjiju načeti od crva škrtog vremena. To je poziv na davanje odgovora za vječno. Dopustiti zahtjevima duše da postanu put odgovarajućih vrednota Kraljevstva Božjega, koje ne ostaje izvan grada čovjekova nego ga prožima, dajući novi smisao povijesnim prilikama. Kršćanin ne spušta rešetku, ne odustaje od čovjekovog djela. Svijest ispraznosti ne čini da izgubi svijest o zemaljskoj obvezi. Privremenost i neprimjerenost stvari kojima se posvećuju ne nukaju ih da se mire sa sudbinom, nego da svoja nastojanja, žalosti i radosti usmjeravaju na konačni cilj, na bitno, tj. ono što „ne prolazi“. …“Od sada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju… i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju“ (1 Kor 7,29.31). Što znači to „kao da ne“? Pavao naglašava relativnost svega onoga što je u „svijetu što prolazi“. To ne znači nijekati vrijednosti nego im jednostavno ne dati značenje apsolutnog. Pavao želi odgojiti kršćanina za slobodu, naglašavajući da je jedino Bog apsolutan. Vjernik spoznaje: Kraljevstvo Božje je ušlo u ovaj svijet da bi ga preoblikovalo u „drugačiji svijet“.

Koje je značenje svega ovoga za nas? Jesmo li išta naučili na primjeru Ninive? Krajnje je vrijeme da i sami ozbiljnije počnemo živjeti svoju vjeru u Boga vjerujući da Bogu ništa nije nemoguće. U romanu Georgesa Bernanosa Dnevnik jednoga seoskog župnika neki nevjernik promatra u nedjelju ujutro kršćane kako se razilaze nakon mise… Čudi se. Njihova lica ne odrazuju ništa naročito i pričinilo mu se da su svi ti kršćani bili pokraj nečega neizmjernoga, a da nisu pravo ni znali. Bilo mu je da viče: „Vi ste u stanju milosti, pa šta? Mi bismo željeli znati što radite s tom Božjom milošću. Zar ne bi trebalo da je ižarujete? Zašto skrivate svoju radost?“ U logici poziva upisan je izlazak iz sebe, obraćenje, upućenost prema Bogu i drugomu. Bog stalno zove. Ako živimo evanđelje, sve što jesmo i činimo postaje životno. Jesmo li mi  radosni primatelji Radosne vijesti – Božje Riječi?  Jesmo li radosni i zanosni raznositelji te vijesti?