I ove uskrsne nedjelje liturgijska čitanja pozivaju nas na obraćenje. Obraćenje je cjeloživotni proces koji nas upućuje na trajno njegovan život, sav okrenut  Bogu i bližnjemu.

Od spoznaje vlastitog neznanja, do primanja dara mudrosti koji dolazi odozgor  i  provođenja u praksu primljene vjere put je obraćenja na koji nas pozivaju današnja čitanja. Već je mudri Sokrat tvrdio: „Znam da ništa ne znam“. Petar svojim slušateljima posvješćuje kako su iz neznanja izabrali Barabu umjesto Isusa, ali također ukazuje na Božju moć koja može pobijediti ljudske gluposti. Uskrsnuće stvara proplamsaje svjetla u ljudsku povijest. Lice Uskrslog obasjava vjernički hod. Njegova Riječ otvara ljudsku pamet i omogućuje čitanje događaja bez straha i padanja u pesimizam. Nova plodonosna limfa teče u život svijeta, utječe na životne izbore i mijenja svagdašnjicu. 

Postoji povijest koju vode ljudi, a obilježena je pogreškama i grijesima. Postoji povijest koju je napisao Bog, koji preokreće pogrešne izbore i nesretne pothvate svojih stvorenja. Mi grešnici imamo „zagovornika“ kod Oca: Isusa Krista koji je „žrtva ispaštanja za naše grijehe“. Ako se bolje udubimo u današnja čitanja, zaključit ćemo da sva tri čitanja zahtijevaju pokajanje, pozivaju na obraćenje (promjenu života), na opsluživanje zapovijedi. Snažan je poziv na prihvaćanje evanđeoskog navještaja opraštanja grijeha. „Na temelju njegova imena mora se propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima“ (Lk 24,47). Ivan znade kako Isus zagovara grešnike. Isus je nevina žrtva za grijehe ljudi, ali je On ujedno njihov najjači zagovornik, jer je on sam „pomirnica za grijehe naše“ (1 Iv 2,2).

Ova novost je moguća zahvaljujući Uskrslom koji se predstavlja apostolima, a oni, u strahu, zamjenjuju ga s utvarom. Uskrsli Krist, naprotiv, pojavljuje se kao Živi i želi biti prepoznat kao takav, a ne kao utvara. Njegov odnos s učenicima prožet je prijateljstvom, ljubavlju i povjerenjem. Ondje gdje postoji ljubav, nema mjesta strahu (1 Iv 4,18). Uskrsli Krist nas oslobađa, prije svega, od straha prošlosti. Prošlost je konačno uklonjena na križu. Naša budućnost ne ovisi o zvijezdama, nego o znakovima muke: „…pokaza im ruke i noge“ (Lk 24,40). Njegova gesta ističe povezanost između Isusa Kalvarije i Krista Uskrsa. Raspeti je uskrsnuo! Evo autentičnog i potpunog uskrsnog navještaja. Isus nam želi pokazati da je stvarnost ona ljubav koja ga je vodila da dadne život za nas. Ta Isusova žrtvena ljubav uvijek je prisutna u svijetu, u kršćanskoj zajednici, u životu svakoga od nas. Možemo u svakom trenutku svoga života  računati na ovu vjernu Isusovu ljubav i iz nje crpsti snagu, radost i nadu.

Zadržimo se na vrhunskoj sceni: Krist traži nešto za pojesti (Lk 24,42-43). Ova gesta ima različita značenja: konkretnost Uskrsnuća – Krist živi na bratskoj gozbi koja je Euharistija. Važno je zajedništvo života s njim jer je to uvjet svjedočenja koje treba dati svijetu. Drugo značenje vezano za čovještvo Isusa Krista: Uskrs, svetkovina nad sve svetkovine, utječe na svagdašnjicu, prenosi se na geste života svakog dana, stvara gozbeni ugođaj. Uskrs tako preobražava svagdašnji život ostvarujući čudo svetkovine svakog trenutka, svake geste običnog života.

Pitamo se što je onda obraćenje promatrano u ovom kontekstu? Obratiti se znači dopustiti da nas „iznenadi“ Uskrsli koji ulazi u našu sadašnjost, oslobađa je od nemira utvara prošlosti i daje nam budućnost „drukčiju“, omogućenu snagom njegove ljubavi i zajedništva života s Njim. Uskrsnuće prekida dosadnu povijest koja se ponavlja i uvodi „novo stvaranje“. Čovjek, izmiren, pozvan je na slavlje u svagdanjim gestama, na divnu „novu liturgiju života“ zasijanu klicom besmrtnosti.

Uskrsna ukazanja pokazuju da su učenici doživjeli obraćenje u susretu s Uskrslim.  Susret s uskrslim Isusom promijenio je njihove živote. Oni se više ne boje ni vlastodržaca ni utvara ni smrti, nego jasno svjedoče da je Isus nevin osuđen, da su ga osudili jer nisu mogli razumjeti toliku njegovu dobrotu i ljubav. Bog je uskrisio Isusa od mrtvih. Ti susreti s učenicima, tako i s učenikom Tomom, pokazuju da učenici nisu susreli sablast, da nisu susreli dušu odvojenu od tijela, nego su susreli uskrsloga Isusa s njegovom cijelom poviješću, sa svim onim što je sačinjavalo njegovo biće. Ovim je istaknut identitet raspetoga i uskrsloga Isusa.

Vjerovati znači naučiti čitati događaje vlastita života u svjetlu uskrsnuća. Naš je život  često pun boli i patnje. Isusova smrt i uskrsnuće poziv je nama da primimo život kakav jest – da prihvatimo i smrt kao prolaz u život. Redovnici – trapisti redovito se pozdravljaju s dvije latinske riječi: „Memento mori – Sjeti se da ćeš umrijeti!“. Podsjećaju jedan drugoga na čovjekovu smrtnost i odgovornost za život. U uskrsno vrijeme umjesto: Memento mori – pozdrav je: „Memento vivere – Sjeti se da ćeš živjeti!“ Podsjećaju se na besmrtnost koja je osigurana svakom čovjeku uskrsnućem Bogočovjeka. Sjetimo se da ćemo živjeti – vječno živjeti, pa nastojmo živjeti tako da nam vječnost bude sretni život s Uskrslim Gospodinom. Ne zaboravimo da smo ljudi Uskrsa i aleluja je naša pjesma.