Bog je ljubav i ljubi ovaj svijet te on može postojati, rasti i razvijati se. Isus smrću na križu i uskrsnućem očituje Božju ljubav za spas čovjeka i svijeta. Stoga i od svojih učenika zahtijeva ljubav. Takvu ljubav koja služi, žrtvuje se, moli, oprašta i čini da drugi uz takvu ljubav rastu. Da bi odgovorili na poziv „idite po svem svijetu i poučavajte…“, apostoli su odlučili da je bolje biti poslušni Bogu nego ljudima… I kršćanin, ako želi ostati vjeran Evanđelju, mora se pokazati sposobnim reći NE drugim bogovima, idolima.

Ovih dana ispunjeni smo programatskim riječima: martirijom – svjedočenjem; liturgijom – euharistijskom gozbom ljubavi; koinoniom – zajedništvom s Uskrslim i braćom i sestrama; diakoniom – služenjem drugima. U ovim riječima pokazuje se i poslanje Kristovih učenika.

U namjeri Šimuna Petra da „ide ribariti“ i u riječi njegovih drugova „idemo i mi s tobom“ krije se puno više od namjere da se osigura sutrašnji ručak i večera ili da se prikrati vrijeme. Ne smijemo smetnuti s uma da to govore ljudi koje je Isus pozvao da ostave taj posao jer ih on želi „učiniti ribarima ljudi“(Mk 1,17). Znači, oni bi trebali, umjesto ribarenja, naviještati Isusovo uskrsnuće. U njihovoj riječi treba gledati nesigurnost i rezignaciju što su zahvatile učenike nakon Isusove osude i smrti. Ta riječ, zapravo, znači povratak starom zanimanju, jer oni ne vide više smisla u tome pozivu. Ne događa li se nešto slično u ljudskom životu? Koliki su ljudi, primjerice, krenuli u tuđinu s velikim očekivanjima da će uspjeti, ali su se razočarani vratili svomu prijašnjem načinu života. Mnogi su studenti na početku svoga studija sanjali o zanimanju koje ih je privlačilo i o karijeri koja ih je mamila, ali su nakon neuspjeha bili zadovoljni bilo kakvim poslom, samo da prežive. Nakon tri godine velikih nada, Petar i drugovi ponovno su na Tiberijadskome jezeru i idu ribariti.

Onomu tko nikad u životu nije doživio neko veliko razočaranje i stajao pred bezizglednom životnom situacijom teško se uživjeti u stanje učenika te noći o kojoj govori evanđelist. U svoje odavno ostavljene lađe Isusovi učenici nisu sjeli s pitanjem kakav će biti ulov te noći, već s puno težim: je li bilo uzalud sve što su kroz proteklo vrijeme proživjeli slijedeći Isusa? Je li bilo pametno prije tri godine ostaviti taj posao i poći za čovjekom koji je na kraju razočarao njihova očekivanja? Nakon njegove smrti na križu, oni su na kraju slijepe ulice, iz koje je jedini izlaz povratak starom zanimanju, ribarskom poslu. Ali kao da su u međuvremenu zaboravili i taj stari posao, jer nekoć iskusni ribari cijelu noć nisu ulovili ništa. Prazne mreže, prazne ruke, prazna srca.

Očito je da prva ukazanja Uskrsloga razočarane učenike nisu odmah vratila u život. Oni su morali proći još brojna iskustva nemoći, daleko od njegove blizine, kako bi u uskrslom Gospodinu našli novi poticaj i smogli snagu za nastavak svoga poslanja. Iako je „već svanulo“, oni -umorni i razočarani neuspješnim cjelonoćnim radom – ne prepoznaju Uskrsloga koji im hita u pomoć, već u njemu vide tek neobičnog stranca, sve dok ga nisu prepoznali po znaku čudesnoga ulova ribe i dok učenik kojeg je Isus posebno ljubio nije u ime svih povikao: „Gospodin je!“.

Sve je ovo imalo posebne posljedice za Petra i njegovu ulogu u krugu učenika. Svojim trostrukim pitanjem Uskrsli želi u Petru ponovno probuditi spremnost na nasljedovanje, potvrđujući ponovno ulogu koju mu je namijenio. No, cijela ta scena ima dalekosežno značenje, ne samo za Petra i njegovu posebnu službu u Crkvi već i za vjeru svakoga Kristova vjernika. Toliko puta u životu doživjeli smo ako ne razočaranje ono barem zamor u svojoj vjeri. Malaksali smo i postali malodušni. A onda se dogodilo nešto neočekivano što je za nas značilo početak novoga dana. I na našem životnom putu pojavio se Uskrsli u nekom posve neočekivanom i iznenađujućem obliku. Možda u nenadanom susretu s nekim dobrim čovjekom koji nam je vratio vjeru u život ili pak u nekom događaju koji nam je donio ohrabrenje i poticaj. Možda nam je trebalo vremena da prepoznamo njegovu blizinu u svemu tome, ali onda smo shvatili da daleko od njega nema rješenja za naš život, da i mi svoje mreže možemo napuniti samo ako smo poslušni njegovoj riječi, i onda kada sve govori protiv toga (usp. I. Dugandžić, U radosti naviještene riječi, Zagreb, 2006, 72-74). Ne zaboravimo njegovo pitanje: „Imate li što za jelo?“ Imamo li, dakle, nešto od čega se živi, od čega se zbiljski može živjeti. Učenici odgovaraju: „Ne, nemamo!“ Zbilja ničega nemamo. Samo prazne ruke, gladne želuce i čeznutljiva srca. Sami nemamo ničega što bi našu glad zasitilo, sušu uklonilo, noć rasvijetlilo i prazninu ispunilo.

Ne dajući ribarima da potonu u moru svoje frustracije, veli im On: „Bacite mreže na desnu stranu i onda ćete uloviti!“ Oni mu povjeravaju na riječ i bacaju ponovno mrežu, a ulov nadilazi sve granice i sva očekivanja. I novo iskustvo ribara: Tamo gdje ljudi vjeruju u njegovu Riječ i djeluju po njoj, rezultati su očaravajući. Ni slutiti ne možemo što će Gospodin napraviti iz naših praznih mreža, budemo li se ravnali po njegovoj Riječi.

Sada uviđamo važnost ponovnog otkrivanja radosti vjerovanja i ponovnog pronalaska zanosa u prenošenju vjere. Svi vjernici, ali osobito vi, ukoliko ste mladi, pozvani ste da budete misionari radosti koja dolazi iz susreta s Kristom, iz onoga susreta koji je u temelju naše vjere – s Tominim: Bog moj i sve moje! Radost za apostole, radost za kršćane dolazi iz susreta s Kristom, jedinim koji može potpuno zadovoljiti našu žeđ za puninom. Ta je radost tako duboka da nam omogućuje da nalazimo radost i „u nevoljama“ (2 Kor 7,4; Kol 1,24). To je radost koju nam nitko ne može oduzeti, jer izvire iz vjere. Mučenici svih vremena na to nas podsjećaju i to nam svjedoče. Budite, stoga, misionari radosti koja nam dolazi iz vjere u Isusa Krista, imajući na umu da ćete to biti u onoj mjeri u kojoj će vaše nasljedovanje Isusa biti radosno, čak i onda kad to nasljedovanje uključuje svaki dan uzimati na sebe križ (usp. Mt 9, 23). Imajte uvijek na umu da nasljedovanje koje je žalosno nije ugodno Bogu i nije zarazno za ljude, osobito ne za mlade. Upravo to radosno nasljedovanje učinit će da postanete oduševljeni u prenošenju vjere. Ne štedite energije u svjedočenju da je Isus izvor pune radosti i punina najdubljeg smisla života. Ako se vi odreknete toga da budete misionari među mladima, tko će ih drugi moći evangelizirati? Vi ste naravni misionari svojim vršnjacima. Neka vaše srce, ugrijano slušanjem riječi Gospodnje i susretom s njim, pokreće vaše korake da hitite prema drugim mladima, da im navijestite Radosnu vijest Evanđelja. Prihvatite s velikom odgovornošću i radošću svoje poslanje ne zaboravljajući Kristovo obećanje: “Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28, 20). Neka te riječi prate naš hod, neka oživljuju nadu vaših i naših srdaca i neka hrane vašu i našu čvrstu vjeru i odlučnu volju da nasljedujemo stope Gospodina našega Isusa Krista. Neka nas uvijek prati zaštita Blažene Djevice Marije, koja je Crkvom postala. Njoj, izabranoj od presvetoga Oca nebeskoga, koji je posveti sa svojim presvetim ljubljenim Sinom, povjeravamo našu vjernost, sada i zauvijek. Amen.