Kuća moja puno toga ima,
Krije mnoštvo slika.
Poredane dugim hodnicima
Vise slike pokojnika.

Svaka slika jedno lice,
Svako lice jedna knjiga.
To ne zanima neznalice,
Al’, čitatelju, mene je briga.

Nijemi okvir i komad stakla
Čuvaju uspomenu ovih duša.
Njihova priča srce mi dotakla,
A ono i dalje pozorno sluša.

Zavjetima posvetili život svoj
I tako postali Manja braća.
Nadam se, Gospodine moj,
Da ih je dočekala zaslužena plaća.

Borili se koliko su mogli,
I naviještali evanđelja sveta.
Radeći u vinogradu mnogima pomogli,
Očuvali vjeru tijekom mnogih ljeta.

Teška je uloga bila njina,
Svom narodu pastir i mati.
Dvojaka je služba Franjina sina,
U radosti pjevat’, u žalosti suze otirati.

Prkositi svijetu i zlima,
Kreposna života to su znaci.
Dolazeći k našim obiteljima,
Od stranaca postadoše ujaci.

Njihove kosti zemlja krije,
A meni se danas postavlja pitanje:
Pošto više ništa isto nije,
Može li uopće procvjetati novo zvanje?

Na dobar se odgovor ne čeka dugo,
U savjesti Glas mi zbori:
„Čuvaj vjeru pradidova, ne treba ti drugo,
Tako radiše i ovi sa mnom gori.ˮ

Ima jedna duga cesta koja nije laka.
Al’ samo je na njoj ono što vrijedi.
Da se može govori primjer starih ujaka,
Uz Krista i deset zapovijedi.

 fra Ante Pavić