Čekaš me nekad cijelu noć
samo da bi me susreo.
Teško će do susreta doć’,
kad oči srca prekriva veo.

A zašto bi čekao uopće,
kad griješim, neprestano lutam.
Kad pun sam zemnog, nečistoće,
poput barke u nemirnom plutam.

Ponekad me čekaš tako dugo
i ostaviš za mene mjesto.
Krivi vjetar odvede negdje drugo,
tako da zaboravim Te često.

Puno puta dogovorena je kava,
mnogo toga sam Ti reći htio.
Svaki dan je prigoda prava,
ali premnoge sam propustio.

Možda nisi tu, možda putuješ
i obilaziš ulice nijeme?
Ne znam dal’ me čuješ?
Javim Ti se s vremena na vrijeme.

Mnoštvo ti uputim pisama
i želja dugačku listu.
Al’ kao da je jaz među nama,
a zapravo na istom smo mistu.

Za dnevni rad blagoslov prosim,
recitiram molitvu svetu.
Koliko to doista srcem nosim,
a koliko se prilagođavam svijetu?

Što mi je u srcu zapravo,
kad razmislim malo bolje…
Ako je pretrpano i prašnjavo,
samo Tvoje prazno je prijestolje.

No Ti si strpljiv jako
i dobro čekati znaš.
Zoveš me tiho, polako
da mi odgovore daš.

Još imam priliku doći
otvoren je put za promjenu.
Dok šutim u blaženoj samoći,
pogledom tražim iskru crvenu.

Na koncu dana, konačno,
dolazim ispred šatora Tvog.
Svud okolo tiho, mračno…
A iza vrata krije se Bog.

fra Ante Pavić