Svaki čovjek, povezan sa stvarnošću, svjestan je da živi pod raznim utjecajima. O nama ovisi kako ćemo se prema tim utjecajima postaviti. „Uistinu, Bog je toliko ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16).

Vjernik, prije svega, vjeruje Bogu: da se ljubav Božja pokazala u darivanju Sina. Vjera je po svojoj definiciji odnos i zajedništvo s onim u koga se vjeruje. Život s Bogom bez vjere u Boga nije moguć. Ako netko vjeruje da Bog ljubi svijet, da ljubi sve ljude, da ljubi svakoga od nas – on je vjernik. Spasenje čovjekovo temelji se na prihvaćanju ili odbijanju božanske ljubavi koja se pokazuje u Kristu. Uz ljubav teško nam je prihvatiti grubu sliku križa. Ali to je način na koji je Krist pokazao svoju ljubav prema svijetu. Križ govori o poraženoj, ali ipak pobjedonosnoj ljubavi, govori o poniženju, ali je ipak okružen slavom. Križ govori o izdanom, ali ipak vjernom. Ne smijemo zaboraviti da je razapet Pravednik. Njegovo „uzdignuće“ nije izraz za vladajuću moć, nego očitovanje snage ljubavi. Vjernik nalazi spas gledajući u Kristov križ. Čovjek koji vjeruje u Krista Raspetoga zadobiva spasenje. Sveti Pavao ističe: „Milošću ste spašeni po vjeri. Božji je to dar!“ (Ef 2, 5-8). To je posve nezasluženi dar ponuđen čitavom čovječanstvu. I Židovima je Bog ponudio nezaslužene darove spasenja. To se posebno vidi u opasnoj situaciji kad mnogi u pustinji umiru od ujeda zmije. Mojsije je, poslušan Božjoj riječi, podigao mjedenu zmiju u pustinji kako bi narod očuvao od zmijskog otrova. Od smrti je bio izbavljen svatko tko je u nju pogledao. Tako podignuta zmija nije bio fetiš koji je imao magične moći, nego je to bio znak anticipiranja one „snage liječenja“ koja će doći od Kristova križa na Kalvariji. Isus je bio podignut na križ „da svaki koji vjeruje u Njemu ima život vječni“ (Iv 3,15). Bog šalje svoga Sina ne da svijet osudi nego da ga spasi. Čovjek će suditi sam sebi, jer kao što onaj koji vjeruje u Isusa – nije suđen, isto tako onaj koji ne vjeruje – već je osuđen. Tko ne prima Krista Otkupitelja, sam se isključuje iz spasenja. Božji će sud na kraju samo potvrditi čovjekov izbor. Naglasak je na slobodnom opredjeljenju, na čovjekovom slobodnom izboru. Bog je spreman za nas učiniti sve, no nikoga od nas ne prisiljava da ga ljubi.

Evanđelje nam govori o Nikodemu koji dolazi iz noći i ide prema svjetlu. Nikodem je starac i mi bismo očekivali da će ga Isus pripremiti za dobru smrt, ali ga Isus upozorava da se mora nanovo roditi. Bijele vlasi tome nisu zapreka. Mora se pripremiti za rođenje: „Zaista, zaista, kažem ti, tko se odozgor ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega“ (Iv 3,3). Nikodem ponuđenoj svjetlosti ne smije smetati svojim učenim mucanjem. Središte čitavog Ivanova evanđelja, a ujedno i vrhunac naše vjere, jesu riječi: „Bog je toliko ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Možemo slobodno reći da je to i najvažnija poruka Biblije. Doista, za čovjeka vjernika ne može biti sretnije spoznaje od ove, da Bog nije neumoljiv i strog sudac, nego ponajprije dobri Otac koji ljubi i koji je spreman za tu ljubav platiti i najveću moguću cijenu, žrtvu svoga Sina.

Svjetlo dolazi s križa. Ali tko čini zlo, „mrzi svjetlo“, više voli tamu nego svjetlo, jer ne želi da se „otkriju njegova djela“ (Iv 3,20). Proroci su isticali da je prljavština uvijek prljavština pa i kada se sakriva pod tepih. Zbog toga su bili izrugani i ozloglašeni. Bog je uvijek uporno slao svoje glasnike jer je ljubio svoj narod.

No, Bog je dopustio razorenje hrama. Narod je odveden u Babilon, u ropstvo. Povijest se ponavlja u životu naroda, obitelji, pojedinaca. Što se čovjek više zatvara Božjoj riječi, izvrće istinu, guši glas savjesti, to više živi u neskladu s Bogom, sa samim sobom i sa svojim bližnjim. Bog ne zaboravlja svoj narod ni onda kada ga kažnjava. Novi zavjet govori da Bog kažnjava čovjeka tek kad je iscrpio sva sredstva svoje beskrajne ljubavi. Uvijek postoji neki „poganin“ (Kir, Perzijanac ili neki drugi) kojega Bog bira kako bi bio znak i sredstvo njegove  ljubavi.       

Bog „bogat milosrđem“ ne može poreći sam sebe. Naš milosrdni Otac „zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom“ (Ef 2,4-5). Milost je ta koja čovjeka oslobađa od neizlječivog zla i preoblikuje ga u novo stvorenje. Njega mrtvog čini „uskrsnulim“. Tako možemo prepoznati da smo „njegovo djelo“. Spas nije naša stvar. To je besplatni, isključivi Božji dar. Dobra djela su nam na dohvat ruke. Isus naglašava: „Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena“ (Iv 3,21).