Najvažnija tema Korizme jest da u sebi obnovimo sliku o Bogu. Isus nam u Lukinu evanđelju objavljuje svoju sliku o Bogu: Bog je neshvatljivo dobar i samilostan Otac, u svemu velik, najveći, neshvatljivo najveći u praštanju. Pustimo se da nas Bog voli kako, kada i koliko on to hoće.

Riječ Božja nas podsjeća da je vjera prihvaćanje Boga kao Oca ma što se dogodilo (3),  da je vjera kidanje mostova sa starim korijenima (1); da je vjera otkrivanje i življenje čari da smo stvorenja bez nostalgije tj. bez bolnog povratka (2): „Ako je tko u Kristu on je novi stvor“. Ova je prispodoba o Ocu beskrajne ljubavi i prispodoba o velikom milosrđu Boga-Oca mnogo više od prispodobe o rasipnom sinu. Pustimo se da nas Bog voli kako, kada i koliko on to hoće! Možda bismo to željeli, ali se možda plašimo. Obećana zemlja, kuća Očeva – koliko i kako daju pravo značenje našem životu?

Mana je prestala. Sada Bog osloboditelj nudi grozdove grožđa, šipke, smokve. Štoviše i za rasipnog sina je završeno vrijeme žirova. Otac je pripremio raskošnu večeru kako bi proslavio njegov povratak. Prije nego što je počeo uživati u specijalitetima ugojenog teleta, rasipni sin je uživao u očevu zagrljaju, njegovu opraštanju, njegovu prijemu znakova (prstena, sandala i svečane odjeće) ponovnom zadobivanju dostojanstva sina. Prije nego što je uživao u pripremljenim jelima, uživao je u glazbi, svečanosti. Još uvijek pred očima mu je stajalo što je učinio: napustio je slobodu očinske kuće, zamjenjujući je s odurnim zatvorom kako bi služio vlastitim neurednim užicima, nemilosrdnim tiranima, i zatim gospodaru koji nije bio velikodušan.

Kada je postao svjestan svoga čina, nije oklijevao poduzeti korake svoga povratka. Obraćenje je počelo onog trenutka kada je kušao čežnju za domom, ne domom ropstva (kako se događalo Izraelcima) nego za slobodom koju je svojom nepromišljenošću ostavio iza sebe: „Oče, daj mi dio baštine koji mi pripada“. Težio je za najgorim dijelom svoje slobode, onim koja mu je omogućila da postane rob. S ovog gledišta očinska kuća je postala za njega „obećana kuća“. Dok su se namještenici angažirali u pripremama, Otac se angažirao na vrlo teškom i delikatnom djelu: iskorijeniti iz glave svoga sina mentalitet roba i presaditi mu mentalitet sina da je s radošću očekivan.

Rasipni sin je mislio da otac, poslije one glupe avanture, ne želi više za njega znati. Naprotiv: vidi da otac nije mogao više izdržati njegovu odsutnost, nije mogao više podnijeti njegovu daljinu („Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga!“). Naravno bi bilo da se sin koji se vraća s redovitog posla u polju dobro osjećao („Ti si uvijek sa mnom…“). Ali Otac treba također i onoga koji je sve spiskao. Otac se osjeća ocem ne samo kada može posvjedočiti o dobrom ponašanju, nagradama za poslušnost i učinak njegova rada, nego također kada uspijeva ponovno naći onoga koji je „bio izgubljen“.

„Pade mu oko vrata i izljubi ga“. Poslije ovoga gesta otac ne može biti sudac. S druge strane, zagrljaj i poljubac, ujedinjeni u kajanje sina, uspješniji su od čitanja bilo kojeg člana zakona. Zagrljaj i poljubac privezat će sina, od sada i ubuduće, s njegovom odgovornošću da se osjeća ljubljenim, unatoč učinjenim glupostima. Gozba i svečanost izbrisat će sjećanje na „daleku zemlju“ i lakoumne radosti na koje  je rasipni sin bio osuđen (kao što su to bili „prisilni radovi“ Hebreja).

Obratiti se znači priznati vlastitu istinsku glad. Glad je gora od nestašica. „Bio je mrtav…“ – ovo je očeva  dijagnoza s obzirom na ono iskustvo. Netko umire kada se pokaže nesposobnim razumjeti ono što živi. Također kada je tvrdoglav da jede uobičajene otrovane plodove. Otac čeka one koji će se „vratiti ne natrag, nego naprijed“. „Prijašnje stvari su prošle, evo sada su nastale nove“. Bog je održao obećanja, sada smo mi na redu da održimo obećanja. Bitno je: ne profućkati one darove i postati „nova stvorenja“. Jedino moguće rješenje za to je „u Kristu“. Čovjekov bitni napor jest u „pustiti se pomirenju s Bogom“. Usprkos prividu, lakše je pustiti se prekoravanju, kažnjavanju. Naprotiv Bog od nas traži, preko službe milosrđa povjerenoj Crkvi, da mu dopustimo da nam oprosti. Rasipni sin je bio spašen u trenutku u kojem se „pustio“ zagrliti i izljubiti od oca. Jedina „nadoknada štete“ tražena za spiskanu baštinu bila je ne odbiti znakove ljubavi koje nije mogao više očekivati. Rasipni sin nije postao „novo stvorenje“ zbog toga što je obukao najljepšu odjeću. Preobrazba se mora dogoditi „unutra“. „Riječ pomirenja“ ne tiče se jednostavno vanjskih stavova. Ili mijenja srce, ili sve ostaje kao prije. Otac ne „dodaje“ nešto u sinovljeve džepove. On mu nudi zapanjujuću mogućnost: svečano početi novi život.

Stariji sin je ostao sa svojom neostvarenom željom jareta. Baš on koji se nikada nije udaljio odbija ući u kuću. Ne udaljiti se nešto je različito od „biti unutra“, to je kao ne prekršiti naređenja što ne znači još: ostvariti očinski plan. Ne vodi računa o tome da bi upravo on morao vratiti se, konačno, dopuštajući da ima nekih stvari za koje bi trebao tražiti oproštenje. Tražiti oproštenje za svoju urednost bez zanosa, za svoju neraspoloženu namještenu pristojnost, kukavni moralizam, zahtjeve da bude uzorni sin bez prihvaćanja … sina svoga oca. Da traži oproštenje za poslušnost bez radosti, interesni rad, ledeno ozračje koje svojom prisutnošću stvara u kući. Da traži oproštenje za radost na fešti i u opraštanju.

„Nije želio ući…“ Sve do sada se zadovoljio da ne ode, ali nikada se nije odlučio da zaista uđe. „Sine … sve ono što je moje, tvoje je“. Upravo ovo ga plaši. Plaši ga mogućnost „učiniti svoje“ srce slično očevu srcu, svoju ljubav sličnu očevoj beskrajnoj  ljubavi. Da se radilo o presudi i kažnjavanju, ne bi imao poteškoća. Ovdje, nije u pitanju „upravljanje“, nego „rasipanje“, ili ljubav bez granica. I ostao je plačući ondje, na pragu kuće. Dok ga otac „moli“ da „uđe“, tj. da izmijeni srce i razum, on nastavlja s diskusijom. Više voli biti „besprijekoran“, pravedan, zadovoljan sobom, nego zadovoljan i pomagač darežljivom ocu. Tko zna, možda i uspije priznati: „Oče, služio sam ti toliko godina, ali tek danas počeo sam nešto shvaćati, o tebi, o sebi, o drugom, o kući“.