Liturgija posljednje nedjelje Došašća posve je usmjerena prema Spasiteljevu rođenju. Prorok najavljuje “Djevica će začeti i roditi Sina“ Dolazi nam Emanuel – s nama Bog. Samo nam Bog može otvoriti oči srca da spoznamo istinu vjere i prihvatimo njegovu objavu – Isusa Krista!

Prorok Izaija prodire u dubinu čovjekovu govoreći o odnosu čovjeka i Boga i o odnosu čovjeka prema čovjeku. Nekoliko je milijardi ljudi na svijetu, a čovjek opet ne uspijeva pronaći ni jednog jedinog s kojim bi bio u odnosu. Postavlja nam se pitanje zašto? Sveto pismo nam govori da čovjek teško pripušta drugoga u svoj život, posebice drugoga koji bi ga određivao. Radije bira svoju osamljenost. Kralj Ahaz (Bog uzima za ruku), primjer je osamljena čovjeka. Bog mu ne dolazi s nekakvom zahtjevnom naredbom, nego ga moli. Bog je toliko ponizan da moli Ahaza da ga samo upita za znak. Ali Ahaz pretpostavlja da bi već sam upit ugrozio njegovu samodostatnost, da bi se tim pitanjem izručio Bogu, da bi ušao u odnos s Bogom, da bi u svoj život pripustio Boga koji bi tada određivao i ravnao njegovim životom. Bog od njega traži vjeru, a vjera u Boga jest poslušnost, primanje znaka koji Bog daje. Jer “znak“, sadržaj vjere, govori o tomu što Bog od nas očekuje, kakav odnos želi s nama. Ahaz je dobro znao da bi Božji znak ugrozio njegove planove u upravljanju izraelskim narodom. Tako se događa da i “nevjernici“, ali i mnogi “vjernici“, tj. oni “vjernici“ kojima je mrzak svaki “znak“ (svako pravilo, dogma) radije biraju samodostatnost, osamljenost, nego odnos s Bogom.

Proroštvo proroka Izaije donosi prvi navještaj dolaska koji nas uznemiruje i priprema za slavlje: “Djevica će začeti i roditi sina“. No kralj Ahaz, više je sklon tražiti ljudske saveznike nego volju Božju. Bog sam poslat će znak, dijete s imenom Emanuel, Bog-s-nama. Upravo ovo dijete, po riječima sv. Pavla, jest “Sin Davidov po tijelu, ali je Sin Božji uskrsnuli od mrtvih“. Ovaj Emanuel je jamstvo prisutnosti Boga, njegove čvrste volje da stoji uz čovjeka, bilo kojeg čovjeka u bilo kojoj situaciji, sve do neuklonjivog prijelaza, tj. smrti. Ali dok očekujemo da ovaj znak bude dan s neospornom snagom i slavom, pozvani smo prepoznati čovjeka u ovom djetetu, koje je – kao i svako drugo dijete – krhko, nesposobno samo preživjeti, potrebito hrane, zaštite i obrane kako bi moglo rasti.

Spasenje dolazi od Boga i ostvaruje se u Isusu. Da bi se spasenje ostvarilo Bog se služi ljudima: Marijom iz Nazareta, Josipom njezinim zaručnikom, apostolom Pavlom. Marija i Josip prihvaćaju znak. Uzimanje znaka vrhunski je čin nadilaženja vlastite samodostatnosti, koji ne proizlazi iz naše snage, nego je odgovor na dar samoga Boga, njegova “znaka“, a to je Isus, Emanuel, s nama Bog. Vjerovati znači prihvaćati Krista i Mariju, uzimati k sebi Krista i Crkvu. Za njih vjera jest poslušnost, ali za Ahaza je protivno. On je račundžija koji ne prihvaća rizik vjere. U onom periodu kriza, nasuprot invazijama, neredima, prijetnjama, izdajničkim napadima, Ahaz više računa na saveze, na diplomaciju, na zaštitu moćnika. Na sve načine traži kako bi se spasio bilo intrigama bilo beščasnim radnjama. Bezočno poriče vlastito ime koje doslovno znači “Bog uzima za ruku“. Pred odlučnim Božjim pozivom zauzima stav odgađanja. Boji se znaka jer ako se Bog jasno pokaže, tada se ne mogu zanemariti njegovi zahtjevi, treba se isključivo pouzdati u njega, osloboditi se drugih sigurnosti, odreći se računanja na političke lukavosti, ili se potpunoma kompromitirati. Kralj se ne boji samo neprijatelja. Plaši ga perspektiva održanja na nogama jedino vjerom: “Ako se na me ne oslonite, održat se nećete“ (Iz 7,9b)! On pretendira prepustiti se Bogu, imati Riječ Božju kao oslonac, kao amen, ali bez odricanja od drugih ljudskih oslonaca. Želio bi vjerovati, ali ne prihvaća rizik.

Ahaz se nije želio odreći vlastitih spletki, vlastite samodostatnosti, a Marija se odriče i mišljenja u pojmovima ljudskih mogućnosti i povjerava se potpunoma djelu Duha Svetoga. Njezina se ljubav pokazuje u cjelovitoj predanosti Ljubavi koja nadilazi svako ljudsko razumijevanje. Josip se odriče razmišljanja pojmovima tradicije i pravima zakona. Odriče se da razriješi delikatnu situaciju na temelju ljudskog vrednovanja kako bi ušao u otajstveni plan Božji, kao što je to već učinila njegova zaručnica. Bilo je potrebno da se Marija i Josip odreknu svoga programa obiteljskog života kako bi, bez rezervi, prihvatili Božji plan i obećanje. Ovdje se događa znakovita pojava: Čovjek se odriče vlastite budućnosti i otvara se Božjem dolasku. Budućnost promatrana sa strane vjere, tj. Kraljevstvo Božje, nije jednostavna projekcija sadašnjosti nego se predstavlja u novoj dimenziji, zahvaljujući provali iznenađujućih, neočekivanih elemenata koji određuju bitnu kvalitetnu promjenu. Budućnost je pod znakom punine. Nemoguće postaje moguće zahvaljujući intervenciji Duha Svetoga. Također Crkva živi vjernost (povjerenje) slijedeći snagu Duha Svetoga koji osigurava kontinuitet na različit način od onoga čovjekova ili linijama “diskontinuiteta“, uvodeći novost, iznenađenje a ne programiranost. Tako se briše slika nepromjenjivosti prema ljudskim shemama i ističe se dinamizam Božjeg obećanja koje se aktualizira u stvaralačkoj vjernosti. Crkva postaje znak Duha Svetoga, koji djeluje u njoj kada prihvaća promjenu, nepredvidivo, kada ne želi igru Duha uokviriti u programe i čovjekove taktike. Crkva je poslušna kada pokazuje “iznenađujuću“ snagu Duha Svetoga ili kada, nasuprot Ahazu, živi vjeru nadahnjujući se na uzoru Marije i Josipa: prihvaćajući rizik nepredvidivog i ljudske nemogućnosti. Paradoksalno, nepredvidivo, neočekivano jest potporanj koji osigurava temeljitost.

Tko želi slijediti Božji zov mora biti spreman svega se odreći pa i svojih planova za koje misli kako su najbolji. Bog traži posvemašnju poslušnost – onakvu kakvu je posvjedočio pravedni Josip. Ako čovjek nosi u sebi veliku ljubav, ta mu ljubav daje gotovo krila i lakše podnosi nevolje života, jer nosi u sebi veliko svjetlo. Ovo je vjera: ljubiti Boga i pustiti da nas Bog ljubi u Isusu Kristu. Puštajući da nas on ljubi dobivamo svjetlo koje nam pomaže svakoga dana nositi naše svagdanje teškoće. A svetost nije naše vrlo teško djelo, već je upravo to “otvaranje” Bogu. Postati svet znači otvoriti prozore svoga života Božjem svjetlu, jer se upravo u otvaranju njegovome svjetlu nalazi snagu, nalazi se radost otkupljenih. Molimo Gospodina da nam pomogne otvoriti se njegovoj ljubavi i tako postići svetost na koju smo svi pozvani.