Ovo je četvrta i zadnja nedjelja došašća. Već doživljavamo blizinu Božića. Čujemo dvostruki poziv: na tišinu i na vjeru. Prije svega na tišinu, pounutarnjenje, silazak  u dubinu srca, jer Božić je otajstvo tišine. Isus je Riječ koja postaje tijelom, ali koja je „izišla iz tišine“ – naglašavaju crkveni oci. Bog je uvijek vjeran. Liturgija nam danas predočuje Marijinu vjernost.  Božjim „neka bude“ sve nastaje iz ničega, a Marijin „neka bude“ označio je početak ostvarivanja otkupljenja svega stvorenoga. Vjera čini čovjeka sposobnim da u poklonstvenom činu prihvati otajstvo utjelovljenoga Boga.

Obećanje Natanu (prvo čitanje) jedan je od osnovnih tekstova za cjelokupni tijek biblijske mesijanske teologije. Na Davidovu želju da u netom izgrađenoj prijestolnici Jeruzalemu bude i velebni hram, tako da u svojem kraljevstvu takoreći ima i Boga za građanina, prorok suprotstavlja neočekivani Božji izbor. Gospodin više voli biti prisutan u stvarnosti koja je čovjeku primjerenija, tj. u povijesti izraženoj u Davidovoj dinastiji: „Bio sam s tobom kuda god si išao… Podići ću tvoga potomka nakon tebe“ (2 Sam 7,9.12), nego biti zatvoren u sakralni prostor hrama sagrađenog iz suparništva s monumentalnim svetištima poganskih naroda. Materijalni dom, koji David kani sagraditi svojemu Bogu, treba ustupiti mjesto domu sagrađenom od živog kamenja, tj. od ljudi: „Gospodin će te učiniti velikim, Gospodin će ti podići dom“ (2 Sam 7,11). Bog više voli „hram“ u kojem će čovjek boraviti s njime.

„Taj hram od mesa i u vremenu“ sada je prisutan u Kristu. Ivan u proslovu („I Riječ tijelom postade i ušatori se u nama“ – Iv 1,14) a Luka u pripovijedanju o Marijinu pozivu grade upravo na Natanovu proroštvu da izraze smisao Isusova utjelovljenja i rođenja: „Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja“ (Lk 1, 32-33). Marija tako postaje novi Sion: kao što se na onoj gori u povijesnom Jeruzalemu dizao živi simbol Božje „prisutnosti u povijesti“ -Davidova palača  i u prostoru – Hram, a u dimu žrtava i kada izražavala Božja transcendencija među ljudima, tako je sad Marija središte eshatološkog Jeruzalema, jer je kroz njezino krilo Božji Sin došao k ljudima, a nju je „osjenila sila Svevišnjega“ (Lk 1,35). Starozavjetna spasenjska povijest, sada preko Marije, prerasta u definitivnu i aktualnu povijest, kao živa prisutnost Boga samoga, „Emanuela“. Isus je nazvan Velikim, Sinom Svevišnjega, Svetim, Sinom Božjim, Sinom Davidovim, što znači da je On Mesija, tj. Obećani.

Izvještaj navještenja, sačinjen prema poznatom SZ uzorku, nije samo odgovor na Marijino pitanje i objekciju: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ (Lk 1,34). Središte navještenja, kako je zapisano, za nas i za Mariju, jest začeće snagom Duha Svetoga, to jest božanska prisutnost u tijelu sina Isusa. Isus je Mesija, Sin Božji, uzvišen u slavi! Ovdje je sasvim jasno da je Bog na djelu. Osobitost Isusova začeća je Marijino djevičanstvo. To je pravo značenje izvještaja navještenja. Uskrsna vjera zajednice osvjetljava Isusovo rođenje i otkriva mu pravu narav. Božić nas, dakle, poziva da ne tražimo Boga u dalekim nebesima nego u našoj povijesnoj stvarnosti, u kojoj je prisutan po uskrslom Isusu Kristu. Jedino u uskrslom svjetlu rođenje – Božić od sentimentalnog događaja postaje klica koja preobražava svijet i povijest. Pravo je, dakle, da se kršćanin zauzima baš za ovu povijest i za ovo čovječanstvo. Čovjek u Isusu ima stvarno savršenog brata koji s njime živi u propadljivosti tijela i u njegovim patnjama. U legendi starog monaha Epifana piše: „Ne tražite nikad u Kristu lice samo jednog čovjeka, nego u svakom čovjeku tražite lice Kristovo!“

Pavao (drugo čitanje) gradi svoje naviještenje na tom otajstvu (r. 26). Crkva se zajedno s Pavlom ovom veličanstvenom doksologijom divi otajstvu utjelovljenja i spasenja za cijelo čovječanstvo. Otajstvo „naviješteno po proročkim pismima“ (Rim 16,26), među koje možemo ubrojiti i Natanovo, sada je očitovano i objavljeno: Crkva koja sada slavi rođenje Isusovo, gledajući unatrag, raduje se daru što može živjeti u vremenu u kojem je njegovo ime, to jest Isusova osoba, ključ sveopće povijesti i sudbine svakog čovjeka (Ef 1,10).

Marijina priprava za prvi i jedinstveni Božić bile su njezine riječi predanja: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!“ (Lk 1,38). I mi se pripravljamo za Božić. Neka naša priprava bude posvješćivanje da je najbolja priprava za Božić: srce skrušeno i predano volji Božjoj, srce koje zajedno s Marijom može Gospodinu spremno reći: „Evo me!“ Gospodine, sada i u sve dane adventskog iščekivanja tvoga dolaska želim vršiti tvoju volju.