Milosrđe Božje je cilj koji želimo postići a koji zahtijeva povjerenje i žrtvu; milosrđe je put na kojem nema osude i klevete, ljubomore i zavisti; milosrđe je oruđe praštanja … Zadobit ćemo Božje milosrđe, ako sami budemo milosrdni. Punina se radosti događa ondje gdje se srce budnim iščekivanjem spremilo za nju – radost susreta s Bogom u Božiću u sv. Misi.

Današnja liturgija nas već smješta u ozračje Božićne radosti. Prevladava karakteristični glagol „dolazim“. Molimo riječima psalma 79: „Dođi /priteci/ nam u pomoć“ i Krist odgovara: „Ja dolazim“. Ovo je poslušni odgovor na Očevu volju, ali također i odgovor na čekanje ljudi. Elizabeta u susretu s Marijom izražava radosnu zbunjenost, gotovo s nevjericom, svih nas prema ovom nečuvenom događaju: „Odakle onda meni to da majka Gospodina moga dolazi k meni?“ Marija, zbilja, nije sama. Donijela je Sina („plod utrobe“) koji želi susresti čovjeka, koji ulazi u kuću čovječju zajedno s Majkom (kovčeg saveza u kojem Bog aktualizira svoju nazočnost).

Ovaj „ulazak“ nema ništa spektakularnog, naprotiv ističe poniznost. Tu je i malenost Betlehema (1. čit.) i tu je malenost Marije iz Nazareta, na koju je Bog pogledao („pogleda na poniznost svoje službenice“). Marija je velika, što više „blagoslovljena među ženama“, ne po ljudskim mjerama veličine nego radi svoje vjere („blažena ona koja je povjerovala u ispunjenje riječi Gospodnje“). Konačno, tu je i malenost „krila“ žene koje nosi otajstvo „neizmjerno“. Duh Božića ne može ne uzimati u obzir ovaj nužni okvir malenosti, osim preko  vjere.

Kristov ulazak u svijet događa se u kontekstu skromnosti, ne upadnosti. Susret s Njim može se ostvariti jedino u poniznosti, podložnoj izvanjskoj veličanstvenosti. I mi možemo biti – poput Marije – nositelji Krista, samo ako uspijemo postati maleni, ako se uputimo putem poniznosti. „Sluga“ se ne veliča, nego Gospodina veliča. „Maleni“ nema zahtijeva da se ponaša kao veliki, nego radostan je u veličanju Gospodina. Kada se umišljamo da smo važni, postajemo automatski neznatni na razini vjere i njezina širenja. Što smo bučniji, manje će nas slušati. Neočekivano, „Isusovo ja dolazim“ ostvaruje se ako se držimo po strani.

Krist kaže: „… pripravio mi je tijelo“. Naše posvećenje dolazi od „snage te volje posvećeni smo prinosom tijela Isusa Krista jedanput zauvijek“. Pojam „krilo“ znači poziv na konkretnost, na fizičku stvarnost majčinog utjelovljenja Marije. Ovaj divni plod je izazvan djelom Duha Svetoga, ali je povezan s tijelom, krvlju, materijom. Imao je potrebu ženine  utrobe., Određujući svoju autentičnost /istinitost/ jedan stari monah je rekao ovako: „Monah,  je nositelj Boga (bogonosac), ali bez Boga je nositelj habita (habitonosac)“. Tako je i kršćanin  nositelj Krista, ali bez Krista je nositelj  praznog imena, omot bez sadržaja, ljuska bez životne jezgre“. Marija ne izdaje očekivanja jer donosi, u vlastitom krilu, „plod“. Život rađa plod, on je očitovanje života, određen je za održavanje života, na službi je života. Ne postoji plod bez života. I ne može biti života bez ploda. Bog nije nauka, ideja, teorija niti moral. On je „plod“ određen za glad svijeta. Bog nije onaj koji naređuje i kažnjava ako ne radiš po dužnosti. Bog je onaj koji ti daje život, koji ti daje da živiš. Kršćanin ne može živjeti u iluziji da je nositelj Krista drugima razumom ili ustima. Krist je „plod krila, utrobe“, suučesnik sa životom, ižaravanje života. Samo ukoliko je „rođen“ od života, plod susreta između tijela i Duha, može biti hrana i svjetlo za ljude. „I život bi svjetlo ljudima“ (Iv 1,4). Mnogi kršćani se zavaravaju da je dosta govoriti o Bogu, tumačiti ga, raspravljati o njemu, braniti njegova prava, donijeti dokaze o njegovu postojanju, učiniti se glasnogovornicima njegove volje. Majka Isusova se zadovoljila time da ga je nosila i dala kao „plod svoje utrobe“, plod svoga života. Kada se na stol stavlja plod, plod je tu na vidiku svih, da ga uzmu i da se njime hrane, tada su riječi, objašnjenja beskorisne. Nakon što nam je darovala plod, Marija ne treba više govoriti.

Plodnost je riječ. Svjetlo je riječ. Život je poruka. Kad je krilo neplodno, liječi se brbljanjem. Kad je osoba prazna, utječe se buci. Kada se je nesposobno slaviti život, zapaliti iskru, tada se posvećuje spektaklu. Ne treba pomiješati porođajne bolove s kukanjem nesposobnog za rađanje života. Bog ne dolazi u srce ljudi preko tvoga istreniranog glasa. On ostaje zauvijek nečuvena mogućnost. Treba nositi Boga svijetu kao „plod“, ili najmanje kao sjeme, kao nešto što netko ima unutar sebe i proizvodi vibraciju u najintimnijem dijelu drugoga. Ta vibracija nije „pokušaj“, ona je nešto više: znak, sumnja, trag Boga. Tko može izazvati, u tajanstvenim dubinama čovjeka, želju, čežnju…? Čovjek našeg vremena, otrovan mnogim zabranjenim plodovima, čuva u dubinama vlastitog bitka /bića/ sjećanje na plod koji osigurava život.

Na kraju samo jedan prijedlog: ne udaljujmo se od života. U Kristovu „ja dolazim“ mora odgovarati čovjekov odgovor. Postoji dvostruki pokret. Bog se kreće u smjeru čovjeka i čovjek se kreće u smjeru Boga. Čekati, u ovoj perspektivi, znači „krenuti“ da bismo ga primili. Čovjekov pokret se naziva u 1. čitanju „povratak“. U pripjevnom Psalmu: „Od tebe se više nećemo udaljiti“. Čovjek otkriva, konačno, da Bog „daje život, daje životnost“ i da udaljiti se od Njega znači izgubiti dodir sa životom.