Naš vjernički život oslonjen je na Boga: Boga nastojimo tražiti, otkrivati i živjeti po njegovoj volji. Ali uvijek nam je potreban ispravak mišljenja i prakse, potrebno nam je usmjeravanje na ono što je bitno. Prevladavajući, Božjom milošću, ono što nije bitno i što ne valja, težimo za izvršenjem Božje pravednosti.

Pojam poziva podsjeća nas da nismo mi autori naše vjere. Ona je slobodan dar koji dolazi od Božje inicijative, s onu stranu naših zasluga i sposobnosti. Nismo pozvani zbog naše mudrosti, moći ili plemstva, nego jer je Bog iz svoje ljubavi to htio. Krist je po križu za nas postao “mudrost, pravednost, posvećenje i otkupljenje“.

Isus donosi spasenje svima a osobito “siromašnima i poniznima“. Svojim Blaženstvima Krist grli čitavo čovještvo, sve nas grešnike. Ovim Blaženstvima On označuje novu antropologiju.

“Blago siromasima duhom: njihovo je Kraljevstvo nebesko“. Nije proglašeno blaženim materijalno siromaštvo, nego ono duhovno raspoloženje po kojem čovjek ne stavlja svoje pouzdanje u sebe samoga i u zemaljska dobra, nego u Boga. Materijalno siromaštvo je “blaženo“ samo ukoliko vodi do tog unutarnjeg raspoloženja.

Ubrzo će Gospodin navijestiti novi moral koji nadilazi zakon, dopunjavajući ga. Blaženstvima. Kraljevstvo Božje nije samo jedno obećanje, nego je i naše raspoznavanje jesmo li i koliko smo istinski ljudi. Tko su siromašni duhom ako ne oni koji nemajući ništa, koji, budući da nisu uništeni bogatstvom, čašću, moću, mogu rasti sve dok se ne nađu u Biću koje je, vjerničkim jezikom kazano, Kraljevstvo Božje.

Ali zašto nazivati blaženima one koji plaču, koji su gladni, koji su progonjeni zbog pravednosti? Zasigurno, čovjek koji proizlazi iz navještaja blaženstava različit je od racionalnog čovjeka. Siromaštvo duhom u Isusovim riječima stav je otvorenosti prema Bogu i spremnost primanja. Isus zna da je siromasima potrebna pouka. Potrebno je da nauče oblikovati duh kojim će biti otvoreni za drugoga, a nadasve za Boga. Valja im prihvatiti same sebe kao bića koja žive od drugoga. I valja naučiti kako ne očajavati zbog svoje potrebe za drugim. Blaženi ožalošćeni su oni koji primaju nevolje života oslonjeni na Boga i koji zbog tih teškoća ne sumnjaju u Božju očinsku ljubav.

Svijet koji je Isus predstavio okrenut je naglavce. Vidljivo je da evanđeoska stvarnost nema ništa sa stvarnošću kako je mi vidimo. Perspektive Kraljevstva su očito protivne našem gledištu, našem mentalitetu, našim lukavstvima, razboritostima i diplomaciji. Nemoguće je manipulirati Riječju Božjom. Ona se ne smije učiniti prihvatljivom, “razboritom“ prema ljudskim kriterijima. Blaženstva pretpostavljaju odricanje, odvajanje od određenog tipa mentaliteta, običaja, logike. Blaženstva ne dolaze iz čovjekova iskustva. Nisu plod čovjekova istraživanja. Ona su dar Božji. Predstavljaju ponuđenu mogućnost iz ruke samoga Boga. Čine njegovu tajnu. To je tajna Božjeg blaženstva. Bez sumnje, svi ljudi traže blaženstvo, sreću. Ali postoji opasnost da ga tražimo pogrešnim načinima i na pogrešnim mjestima.

Krist predlaže različito, neobično, iznenađujuće blaženstvo, kažemo vrlo teško, ali nije zbog toga manje stvarno. Bog uključuje one “koji nemaju“ da bi posramio bogate, mudre, moćne, kako bi učinio da se razumije da smo ušli u svijet novih vrednota. Bog kaže “da“ onima kojima drugi kažu “ne“. Bog se raduje zbog našega rođenja, zbog našega dolaska u novi svijet. Blaženi su, dakle, sretni oni koji su siromašni, odnosno oni koji uviđaju da su zapravo siromašni pred Bogom i koji osjećaju da su o Bogu ovisni, unatoč uspjehu i popularnosti, unatoč svakom napretku i razvoju. Čestitamo takvim ljudima, takvim sretnicima jer oni zapravo doživljavaju najveće iskustvo Božje slave.

Blaženi siromašni, blaženi ožalošćeni, gladni i žedni pravednosti, blaženi čista srca, mirotvorci, blaženi progonjeni zbog pravednosti …

U svim ovim vrstama ljudi ima jedna zajednička crta, temeljna oznaka, koja ih čini podobnima za Božje kraljevstvo, a to je otvorenost prema Bogu. To su ljudi koji se ne oslanjaju na svoja materijalna dobra, na svoje moralne snage, nego sve svoje pouzdanje stavljaju u Boga. Dakle čovjek blaženstava ne zadovoljava se zemaljskim dobrima, nego živi u iščekivanju nebeskih, obećanih dobara – a to su: Bog, njegovo kraljevstvo i njegovo milosrđe, gledanje Boga tj. vječno blaženstvo.