Po krstu svaki kršćanin sudjeluje u Kristovoj proročkoj službi. To za nas znači imati sposobnost, u svjetlu Kristove riječi, pročitati „znakove vremena“, razumjeti svoju vlastitu zadaću za ovaj dan i za ovu sredinu u kojoj živimo te u to uložiti svega sebe.

Nov i snažan nauk dolazi do izražaja u Isusovu moćnom nastupu u sinagogi u Kafarnaumu. Evanđelist Marko želi pokazati koliko se Isus razli­kuje od brojnih židovskih pismoznanaca koji nastupaju po njihovim sinagogama. Tek što su čuli njegovu prvu propovijed, ljudi su zaneseni njegovim naukom, jer odmah su prepoznali da Isus govori kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci (Mk 1,22). Dok su židovski pismoznanci samo tumačili pisanu riječ Božju, razilazeći se katkada na sitnim pojedinostima i ostavljajući ljude pod dojmom da ni sami nisu sigurni kako to treba shvatiti, Isus od prvog trenutka nastupa s neviđenom sviješću neposrednog odnosa s Bogom što njegovoj riječi daje snagu uvjerljivosti.

Iako i njega zovu Rabbi, Učitelj, Isusovi su slušatelji od samog početka bili svjesni da je riječ o novom i silnom nauku (Mk 1,27). Za tumačenje njegove osobe stajalo im je na raspolaganju davno Božje obećanje što ga je Bog po Mojsiju dao svom narodu: „Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!“ (Pnz 18,15). I doista Isusovi suvremenici su u njemu prvo prepoznali proroka. Zadivljena njegovim čudesnim poznavanjem njezina života, Samarijanka kliče: Gospodi­ne, vidim da si prorok (Iv 4,19), a dvojica na putu u Emaus nad Isusovom smrću izražavaju zbunjenost ne samo svoju već i mnogih drugih, jer on bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom (Lk 24,19).

Nikakvo čudo da su Isusovi suvremenici u njemu naj­prije prepoznali proroka, jer je u svemu zastupao samo Boga i njegovo kraljevstvo, kao što su to neustrašivo činili svi proroci. Ne samo da su osjetili razliku između njega i svojih pismoznanaca i bili zaneseni njegovom mudrošću, već su prepoznali da on nastupa s posebnom vlašću koju ovi nemaju. No, istodobno su osjećali da ni usporedbom s prorokom ne mogu potpuno izraziti njegovu osobu i nje­govo poslanje. Zato nije čudo da su ljudi u susretu sa Isusom uvijek iznova postavljali pitanje: Tko je ovaj? (usp. Mk 4,41).

Što li je ovo? Nakon čudesnog ozdravljenja opsjednuta čovjeka, prisutni su zaprepašteni i postavljaju  pitanje o Isusu i njegovu učenju: Što li je ovo? Nova i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda i pokoravaju mu se! (Mk 1,27).  A to će ostati jedna od stalnih odrednica Isusova djelovanja: bor­ba protiv sotone i njegova kraljevstva. Isusovu riječ o blizini kraljevstva Božjega često su pratili čudesni znakovi među kojima posebno mjesto pripada egzorcizmima, ozdravlje­njima opsjednutih osoba. Tako Isus pokazuje da pred kra­ljevstvom Božjim mora uzmaknuti protivna, đavolska sila. On tu vlast daje i svojim učenicima kada ih šalje naviještati  u nje­govo ime (Mk 6,7).

Karakteristična je reakcija opsjednutog čovjeka na Isuso­vu prisutnost: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? (Mk 1,24). Isus nije tajio da je došao zato da uništi moć i vlast sotone nad ljudi­ma. Sotona je sam morao osjetiti koliko je Isus moćan. Bio je spreman učiniti sve da ga onemogući. Prvo pokušava Isusa za vrijeme njegova četrdesetdnevnog posta odvratiti od namjeravanog puta, zatim mu pruža otpor, kao u ovom slučaju, sve do pokušaja da ga pred ljudima diskredi­tira tvrdeći preko pismoznanaca da on zapravo uz pomoć Belzebula izgoni zle duhove (Mk 3,22-30). Svoju taktiku đavao nije ni do danas promijenio. On uvi­jek čovjeku pristupa s ljepše strane, kušajući ga, kao i Isusa, uvjeriti kako zapravo i nema grijeha i kako je sve dopušteno. I danas čovjeku godi sve ono čime je đavao htio zavesti Isusa. Godi mu lagodan život bez žrtve, godi mu slava i po­pularnost pod svaku cijenu, godi mu vlast nad drugima. I mnogi su uvijek iznova žrtve te sotonske kušnje. Zavedeni postaju sotonski saveznici i klanjatelji.  

Sotonizam je jedna od najcrnjih strana suvre­menog i takozvanog naprednog svijeta. Tisuće njegovih sljedbenika po velikim europskim gradovima čine sve da prošire njegovo kraljevstvo. Tako da i danas, kao i u Isuso­vo vrijeme, kraljevstvo Božje i kraljevstvo sotone stoje ne­pomirljivo jedno nasuprot drugom. Poznati poljski filozof Leszek Kołakowski upozorava na opasnost nijekanja nje­gova postojanja, jer on nije nimalo ljubomoran na to prizna li mu netko postojanje ili ne. Njemu je jedino važno da njegovo djelo ide dalje, a to je uništenje čovjeka i svijeta. U borbi s njime prolazi samo Isusova taktika odlučnog nastu­pa, bez pogađanja i cjenjkanja: „Umukni i iziđi iz njega!“ (Mk 1,25). No, prije nego se susretnemo s tako drastičnim ali ipak ne tako čestim slučajevima opsjednuća, potrebno je energično mu zapovjediti da napusti naše misli, planove i naš rječnik (usp. I. DUGANDŽIĆ, Osluškujući riječ. Biblijska razmišljanja u godini B, HILP, Zagreb, 2006, 114-116).