“Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na pros­vjetljenje naroda, slavu puka svojega izraelskoga” (Lk 2,29-32).

Sržna riječ s kojom započinje Šimunov hvalospjev zna­či u Bibliji trenutak u kojem živimo, trenutak u kojem se Bog objavljuje. Sada, u ovom trenutku, želi se Bog objaviti, očitovati, otkriti i u našem životu, unatoč ili možda upravo zahvaljujući tami koja se provlači kroz naše iskustvo. Šimun polazi od iskustva sadašnjice u ko­joj živi.

Starac i dijete. Pokušajmo shvatiti čovječnost ovoga susreta. Starac grli dijete: dvije generacije koje – na neki način – prenose baklju svjetla. Starac grli dijete i grleći ga svjestan je da je zagrlio svoju vlastitu bu­dućnost. On je sretan što u svom naručju može promatrati dijete, kontinuitet svojega života. On se nadao, vjero­vao. A sada njegova je nada u njegovim rukama, u njegovu naručju, nada malena kao što je maleno i to dijete, ali puna životnosti i budućnosti. Ovaj prizor krije u sebi nešto duboko ljudsko: čovjek se raduje nad činjenicom buđenja, obnove, nečeg što kreće naprijed, unatoč nje­govoj starosti i propadljivosti. Zaista, nije lako da starac koji u nama živi prihvaća dijete, nešto novo. Postoji, naprotiv, u nama strah da dijete neće moći nastaviti djelo što smo ga mi započeli, da neće htjeti slijediti isti ideal koji smo slijedili mi, da će ga izdati ili čak da će oduzeti mjesto starcu, bacivši star­ca u kut.

Božja se novost predstavlja kao dijete i mi smo su­očeni s tim djetetom, sa svim svojim navikama, strahovi­ma, zavistima, zauzetostima. Suočeni smo s Božjom novošću. Hoćemo li je prihvatiti, zagrliti, dati joj prostora u svojemu životu? Hoće li ona stvarno ući u naš život ili ćemo pokušati nekako staviti starca uz di­jete nastojeći da nas ta Božja novost što je manje mogu­će uznemiruje!

Ako dozvolimo i omogućimo da Šimunove riječi odzva­njaju u našoj nutrini, primijetit ćemo odmah da su one ključne riječi iskustva o spasenju: mir, riječ Božja, spasenje, svjetlost, slava, Izrael i narodi. U ova tri retka je sažetak biblijske teologije. Usporedimo Izraela i sve narode.

Božje spasenje,  koje dolazi od njegove riječi i koje donosi mir, prolazi kroz narod, kojemu je Božja Riječ slava, i postaje svjetlost svih naroda. Prema Božjem otajstvenom nacrtu, njegova riječ, koja nosi spasenje i mir, prolazi kroz neke ljude da bi stigla do svih ljudi. Prolaz kroz otajstvo izbora, poziva kojim su neki pozvani “za dru­ge”, posvećeni “radi drugih”.

U biti, otajstvo je to da smo mi danas ovdje zajedno. Pozvani smo ovamo da produbimo iskustvo molitve, ne radi nas samih nego upravo kao narod poslan svim narodima. Božje iskustvo koje nam Bog daje jest iskustvo koje mora rasvijetliti sve ostale. Polazeći od ovog iskustva koje sada proživljavamo i činjenice da smo nadvladali po­teškoće, i to uz pomoć Božju, mi smo sada na uslugu svi­ma, svima onima koje ćemo susresti danas i u idućim danima.

“Slava puka tvojeg izraelskoga, svjetlost na prosvjetljenje svih naroda!” To dolazi iz riječi Božje i iz riječi spasenja koje je ostvario Isus Krist, spasenja koje nam je objavljeno zato da bude bjelodano i drugima, da postane baština i drugih, svih.

Oči vješte čitaju. Struktura Šimunove molitve pretpostavlja veliku nutarnju napetost, napetost koju je on živio cijeli život kao svoju muku. Pretpostavlja da je ovaj čovjek duboke vjere živio i napredovao u svom životu kao pravedan i bogobojazan čovjek, živeći po Za­konu, a da nikad nije vidio predmet svoje nade. Stoga se sad može ovako moliti, jer je godinama iščekivao, želio vidjeti slavu svoga naroda. Vidio je svoj narod ponižen, ispregažen… Ali se nadao. Iščekivao je da vidi svje­tlost što prosvjetljuje sve narode, svjetlost koju je obećao prorok Izaija. Vidio je mnoge okrutnosti, straho­te što ih počiniše njegovu narodu drugi narodi. Trpio je u boli i u želji. A sada, eto, vidi! Evo izvanrednog ve­likog iskustva iz kojeg se rađa njegov hvalospjev. Vidi pred sobom dijete i zbori o spasenju. Doživljava iskus­tvo koje u očima drugih ništa ne znači, ali koje u nje­govim očima, prosvijetljenim svjetlošću Duha Svetoga, znači “spasenje”: vidio je spasenje! Šimun je doživio, posjedovao onu milost koja se u Sv. Pismu zove “otvara­nje očiju” ili “otvaranje srca”. Znao je vidjeti u je­dnostavnim događajima djeteta, što su ga donijeli rodi­telji Marija i Josip u Hram, nazočnost Božjeg spasenja, spasenja koje se u tom djetetu naziralo. I njegova su iščekivanja u taj tren bila ispunjena. I on je ispunjen mirom. I zato iz njega provaljuje molitva hvale i zahva­le Bogu: “Gospodine, dosta! Sve se ostvarilo što sam že­lio! Moje je srce zadovoljno! Sve su moje želje ispunje­ne ! ” Iščekivanje  se  ostvarilo  u promatranju spasenja.

Novost života. Kako se naša molitva može ugledati u Šimunovu? Postoji li u nama iščekivanje spasenja, želja vidjeti slavu njegova naroda i svjetlo na prosvjetljenje naroda. Gospodine, je li moja želja za tobom, za tvojom slavom, za svjetlošću što prosvjetljuje narode, za pravednošću, za istinom i za mirom uistinu tako velika da me muči kao što je mučila Šimuna starca?

Ako se samo za tren prepustimo šutnji, vjerujem da će iz našeg srca, punog želja, sigurno izbiti poklik: Gospodine, dođi! Gospodine, prosvijetli! Gospodine, daj da gledam tvoje lice, daj da promatramo tvoju pravednost i tvoju istinu u svojoj sredini! Iz ove želje izrasta milost otvaranja očiju. “Otvori mi oči, Gospodine, da bih znao vidjeti znakove tvojega spasenja u našoj sredini, da bih mogao vidjeti u svojem životu, u iskustvu s Crkvom, u molitvi, u sakramentu, u iskustvu s braćom, u iskustvu Duha Svetoga koji mi ispunja srce, u snazi žive riječi koja mi je priopćena znak tvojega spasenja i zagrliti   svim  srcem  ovo  Dijete,   ovu  novost  mojega  života”.

“Gospodine, ne dopusti da zatvorim svoje oči govore­ći: ovo Dijete ne postoji, ovo spasenje ne postoji, ova novost ne postoji. Otvori mi oči da bih mogao vidjeti i shvatiti kako je tvoje spasenje usred nas. Dovoljno je samo otvoriti ruke i stisnuti ga na svoje grudi”. Što za nas znači otvoriti oči? Što to za mene znači nad­vladati navike, sumnjičave i banalne sudove o stvarima, o situacijama, o osobama i umjesto toga otkriti Božju novost: otkriti njegovu istinu, njegovu radost, sposo­bnost ljubiti Boga, otkriti Boga iza prividnosti i iza trpljenja, iza svega onoga što bi mi moglo zamagliti oči i vid? Na taj će se način i u nama roditi molitva razmatranja i zahvalnosti. Onda će naš život biti spasenje i svjetlost za tolike oko nas koji to od nas očekuju (prema C. M. MARTINI, Kako naučiti  moliti, Zagreb, 1987, 39-45 ).